Članovi obitelji, prijatelji, predstavnici Mjesnog odbora i veteranskoga Kluba, skupili su se danas kod biste mraclinskoga viteza Tomislava Hrkovca, koji je na današnji dan prije točno 30 godina u bolnici u Zagrebu podlegao ranama. Spašavajući na kupskom bojištu ranjene pripadnike 102. brigade Tomislav je 13. prosinca 1991. i sam bio smrtno ranjen. Kratak, zavičaju i domovini posvećen život, ostao je kao podsjetnik onima koji su ga poznavali, kao i onima koji tek dolaze, da u našoj povijesti ništa nije bilo besplatno i da sve što imamo, i sve što ćemo ikada steći, počiva na žrtvi. Uz kratku molitvu za dušu našeg heroja nazočni su zapalili svijeće, a ovom prilikom uspomeni na Tomislava dodajemo i pjesmu njegovog karlovačkoga imenjaka, pjesnika Tomislava Domovića, “Pismo poginulog ratnika”:
Dragi moji! Ovdje je neizmjerno hladno i mračno, kao u pećini nekoj neotkrivenoj. Hvala Bogu bol ne osjećam! Samo drhtavicu strašnu i do kostiju studen. Do duše studen. Ni za čime ne žalim ako je vama sada dobro. Kratko je trajalo, no svakim svojim člankom bio sam tu i svakim okom vidio sam neizmjerno više sjena i svjetlucanja od nekoga tko na svjetlo dana izlazi stisnut i mek. Dragi moji, ne činite ustupak mojoj samoći teškim suzama nakon teškog sna već živite kako bih ja živio da sam živ. Kao ptica što zazire od kaveza. Kao korak košute u travanjskoj travi. Dišite! Dišite dubokim plućima i preko vas i ja ću disati! Moj rani odlazak bio bi uzaludan kad ne biste uspjeli zavoljeti još nekoga meni sličnog, meni različitog. Svejedno je, bez ljubavi samo smo šarene omotnice i prvi krug do pakla. Znam da će i bez mene trešnja procvjetati. I bez mene brat ćete krupni plod. Ali kad vam se sok ustima razlije i kad majka iznese toplu savijaču zaustavite nekog, bilo kog. Darujte ga isto kao što biste moje tijelo hranili i pokazavši mu krasno drvo sred djedova dvorišta recite To naš voljeni u trešnjinu korijenju spava.
Foto: Vitomir Štuban, Mladen Štuban, Ratko Galeković