Petar Cvetnić 26. studenoga obradovao je mamu Martinu i tatu Gorana. U zagrebačkoj bolnici Merkur izmjerili su mu 2440 g i 45 cm. Novopridošlom Mraclincu i njegovim roditeljima želimo svako dobro.
A Mjesnom odboru želimo da u prioritete uvrsti i izgradnju rodilišta u Mraclinu. Jer kako nam je – fala Bogu – u zadnje vrijeme krenulo…
U nedjelju 2. prosinca Udruga umirovljenika GVG – Podružnica Mraclin, organizirala je druženje svojih članova i predstavnika svih društava koja djeluju u Mraclinu. Još poprilično poletna ekipa, na čelu s predsjednikom Dragutinom Vrbanom, priredila nam je odličan ručak: turopoljsku kotlovinu sa krumpirom i salatom. Sve prisutne je u ime Podružnice Mraclin pozdravila gospođa Marica Kos, zaželjela dobrodošlicu i uputila čestitku za Božićne blagdane.
Pjesma i ples uz odličnu svirku Darka Janječića, krenuli su vrlo rano, tako da je vesela i raspjevana atmosfera vladala čitavo vrijeme. Prepreka nisu bili čak niti štapovi, inače neizostavno pomagalo onima koji se slabije kreću. Zaplesao se je drmeš, sve je odisalo jednom lijepom, veselom i pozitivnom atmosferom. I sama sam bila gošća ovog lijepog druženja, i mogu samo reći da je bila ovo jedna od najveselijih zabava kojima sam nazočila u zadnje vrijeme.
Našim dragim umirovljenicima želimo dobro zdravlje, te da se još dugo ovako nalazimo u novim druženjima i veselju.
[Best_Wordpress_Gallery id=”18″ gal_title=”Umirovljenici”]
U utorak, 11. prosinca 2018, devet minuta iza ponoći, u Petrovoj bolnici u Zagrebu, rodila nam se još jedna Mraclinčica – Nika Galeković, duga 52 cm i teška 3450 gr.
Čestitke mami Anamariji i tati Nikoli, a Niki želimo dobrodošlicu u Mraclin. Živjela!
U ponedjeljak 10. prosinca 2018. u 14:05 sati, u Petrovoj bolnici u Zagrebu, rodila nam se Mia Kos, duga 48 cm i teška 2980 gr. Roditelji Lucija i Matija te braća Mihael i Matej, presretni su zbog dolaska prinove u obitelj.
Od srca čestitamo mami, tati i braći. Malenoj Mraclinčici želimo život pun ljubavi, zdravlja i veselja!
Nedavno, na jednoj od penzionerskih kavica, pričala sam s kolegicama kako vrijeme brzo prolazi. U tomu smo se sve složile jer samo što smo se vratili s mora, a evo već dolazi Božić! Na to jedna kolegica doda: „Nije ni Božić što je nekad bio! Sada je sve komercijalizirano i nije više lijepo kao nekada.“
S time se ja nisam složila! Tako doživljavaš Božić ako si sama dozvolila da prevlada komercijalizam nad stvarnom obiteljskom idilom Božića. Mi u svojoj obitelji to nismo dozvolili. Mi još uvijek održavamo i njegujemo sve lijepe Božićne običaje koje smo naučili od svojih roditelja i nastojimo ih prenijeti svojoj djeci i unucima.
Na prošlom nedjeljnom ručku naši unuci su nam rekli: „Baka, mi jedva čekamo Božić u Mraclinu jer nam je sve tak lepo.“ To „sve lepo“ počinje kićenjem božićnog drvca, ili kako mi kažemo bora, bez obzira o kojoj vrsti drvca se radi. U našoj kući za Božić se baš uvijek kitio bor. Možda nije svugdje bilo tako, ali u Mraclinu je.
Samo nekoliko dana prije Božića bilo je kolinje tako da je za Božić uvijek bilo friškog mesa, devenic, ocurkof, ladetine. Mama je obavezno pekla gibanicu (orehnjaču i makovnjaču) i salejnoke pa su mirisi koji su se tih dana širili iz kuhinje bili nezaboravni i pravi nagovještaj Božićnog ugođaja. Na Badnjak je tradicionalno post. Mi smo u Mraclinu taj dan jeli nemasni bažul, a tako je i danas. Za bakalar, koji je danas popularan nismo nikad ni čuli, a i gdje bi ga nabavili?!
Sada nemamo kolinje, ali se sve nabrojene namirnice lako nabave pa u tom dijelu ne napuštamo tradiciju. Iako se sada salo za salenjake može nabaviti tijekom cijele godine ja ih pripremam samo za Božić. Tata bi govorio da u Turopolju post traje do izlaska prve zvijezde, a kad se unese i okiti bor počinje Božić. Tata bi postavio bor na stalak, stavio špicu na vrh bora, a ostale kuglice stavljali smo mi djeca. Tako je i danas. Deda Marko postavi bor na stalak, ja pripremim kuglice i lampice, a kad dođu djeca i unuci – kite bor.
Ispod bora postavimo jaslice. U mnogim obiteljima su se nekad izrađivale Božićne jaslice, pa smo tako moja sestra Zora i ja same izradile naše jaslice. U tatinoj stolarskoj radionici našle smo lijepe drvene otpatke iz kojih smo složile zidove štalice, a na krov smo nalijepile slamu. Te jaslice s posebnom pažnjom čuvamo i koristimo još i danas.
Kad se sve to lijepo posloži deda s unucima odlazi u podrum gdje dogovaraju tko će što nositi. Deda nosi slamicu, Lovro svijeću, Zora žito u zdjelici, Eva križić, a iduće godine mijenjaju zaduženja. Mi ugasimo svijetlo, a za to vrijeme Mali Isus (mame) donese darove pod bor. Kada deda i djeca uđu u sobu deda izgovara starinsku molitvu: „Daj nam Bog picekof, racekof, purekof, žugekof, pajcekof, telekof, žrebekof, žira i Božjega mira i zdušnoga veličenja!“ Zatim doda osobne želje: „Daj nam Bog i dobrih ocjena, položenih ispita, dobrih poslova, zdravlja, poštovanja i ljubavi! Blagoslovljen i sretan Božić svima!“
Jedne godine deda Marko i ja dogovorili smo se da možemo izostaviti „piceke, raceke i ostale životinjice“ jer ih ionako nemamo, već da će reći samo osobne želje. Unuci su ga u samom početku prekinuli: „Dedaaa, a piceke, raceke?! Nemre bez toga! Ti i baka navek velite da se dobri stari običaji ne smeju zatreti!“
Bili smo sretni zbog te reakcije jer nam je to bio dokaz da smo uspjeli u svojoj namjeri da oni ne zaborave dobre stare običaje.
Nakon te molitve deda na pod postavi slamicu, unuci žito, križić i svijeću, svi kleknemo i molimo Očenaš. Blagost, obiteljska toplina i sreća meni obavezno izazovu suze radosnice kojima zahvaljujem Bogu na tako lijepoj i skladnoj obitelji.
Nakon Očenaša deda uzima nekoliko vlati slamice, složi ih na stol u obliku križa, posipa sa zrnjem žita i nekoliko novčića – opet uz molitvu: „Daj nam Bog da nam rodi žito, da bude mira, zdravlja i Božjeg blagoslova!“ Baka prekrije sve bijelim stolnjakom koji ostaje na stolu do blagdana Nevine dječice. Na tako složenom stolu večeramo.
Kod nas je običaj da se na sam dan Božića, osim na misu, ne ide nigdje. Drugi dan, na Štefanje posjećuju se rođaci, prijatelji i ide se u čestitare. Svi ti blagdanski dani stvarno su poseban dio godine.
Mislim da je dobro da svatko Božić slavi na svoj način, po svom ukusu i prema tradiciji svojeg kraja, a mi ćemo i dalje svojim unucima prenositi ljubav prema našim običajima.
Jedan je dio našeg Božića danas malo drugačiji. Nekad smo vrijeme između večere i odlaska na ponočku ispunjavali pričama o tome kak je negda bilo. Moj tata je prepričavao svoje doživljaje, a seka Zora i ja slušale smo s posebnom pažnjom i upijale svaku njegovu riječ.
Činjenica je da se vremena mijenjaju i da im se treba prilagoditi. Danas poslije večere uzmu svaki svoj mobitel, pregledaju što su poslikali, a ja se potiho nadam da će i pročitati što je to baka opet napisala.
Dragi moji Mraclinci, želim da vam svima vaša Božićna okupljanja ostanu u lijepom sjećanju i zato svima želim sretan i blagoslovljen Božić! Daj vam Bog picekof, racekof…
Vatrogasno natjecanje – VI. kup svete Lucije – u organizaciji Vatrogasne zajednice Grada Velike Gorice održano je u okviru Lucijinih dana u subotu, 8. prosinca 2018. godine u dvorani Srednjih škola. Natjecanje je priređeno za ekipe mladeži i seniore, a DVD Mraclin su predstavljale dvije ekipe: muška A-ekipa i muška B-ekipa. Po završetku natjecanja sve se preselilo u vatrogasni dom na Šiljakovinu gdje je, nakon malo opuštanja uz glazbu, slijedilo proglašenje. Muška B-ekipa zauzela je 7. mjesto dok je muška A-ekipa bila 5. od 13 ekipa. Više o natjecanju na stranicama Cityportala.
Napomenimo da je DVD Mraclin ovoga mjeseca postalo bogatije za novu vatrogasnu časnicu. Čestitke Darinki Kos!
Jučer je u Preku na otoku Ugljanu, gdje je s obitelji živio zadnjih više od četiri desetljeća, nakon kraće bolesti preminuo Nikola Smud – Mika. Zajedno sa, danas pokojnom, sestrom Lenkom – Sekom, odrastao je kao “igenec” u obitelji Jančetovih i ostao trajno vezan za Mraclin. Bio je legenda NK Mraclin, i drugih klubova u kojima je igrao, ljubimac navijača – i osobito navijačica – vođa navale poznat po razornom udarcu i neočekivanim rješenjima, a kao boksač, novinar, šarmer… uvrstio se na zagrebačku boemsku scenu živahnih šezdesetih godina. Pred kraj toga desetljeća odlazi u Pariz i pridružuje se hrvatskoj emigraciji, po povratku u Zagreb ostaje pod prismotrom komunističke milicije, pa sa suprugom Rosom sredinom sedamdesetih seli u njeno rodno Preko, gdje ostaje sve do smrti. U miru toga srednjedalmatinskog otoka podiže petero djece, potom i unuke, bavi se turizmom i ribarstvom, a početkom devedesetih uključuje se u obranu Hrvatske. Posljednjih godina djelovao je i kao urednik mjesnoga glasila, danas internetskog portala Naši školji.
Mraclinci koji su dolazili na Ugljan, najčešće ljeti, rado su ga posjećivali, a on se veselio svakoj vijesti i susretu s ljudima iz sela u kojem je odrastao. U svojoj mraclinskoj obitelji ostaje zapamćen kao neobična i živopisna figura, avanturist širokog srca, živ i elokventan sugovornik u svim pitanjima vezanim uz našu prošlost i sadašnjost. Ideja da u Mraclinu još jednom okupi preostale članove svoga mladenačkog društva, koju je iznio ovoga ljeta, ostat će mu nažalost neostvarena. Pogreb Mike Smuda bit će sutra, u utorak, na mjesnom groblju u Preku.
Svjetlost vječna svijetlila mu, počivao u miru Božjem.
