Moji unuci mogu po cijele dane gledati u mobitele, igrati igrice, iščitavati mnoštvo potrebnih i nepotrebnih informacija, ali kad dođu k nama u Mraclin vole slušati bakine priče. Ovoga puta zamolili su me da im pričam o našim odlascima u šoping u Trst. Na to ih je potaknula jedna epizoda serije „Crno-bijeli svijet“ u kojoj je lijepo prikazan dio atmosfere oko prelaska tadašnje jugoslavensko-talijanske granice.
Svatko od nas ima svoju viziju tih događaja jer su nam želje i mogućnosti, očekivanja i prioriteti oko kupovanja u Trstu bili jako različiti. Neki su išli u Trst samo po traperice, neki po „šuškavce“, a neki po razne kućne potrepštine, jer su vješti trgovci nabavljali robu po povoljnim cijenama. Za sve nas Trst je bio prozor u kapitalistički svijet u kojem je bilo svega. To kod nas nije bio slučaj, a često se događalo da u prodavaonicama nema kave, detrdženta, ulja i sličnih potrepština.
U Trst se odlazilo organiziranim autobusima koji su iz Zagreba polazili jako rano (oko 4 sata ujutro). U Trst su dolazili oko 8 sati, parkirali na rivi koja je već bila puna autobusa s registracijama iz cijele bivše Jugoslavije. Ja vam mogu ispričati kakvo smo putovanje doživjele moja sestra Zora i ja.
Sve je počelo puno prije samog putovanja. Najprije je trebalo nabaviti njemačke marke, devize koje su se u to vrijeme najpovoljnije mijenjale u Trstu. Kako je tadašnji dinar stalno devalvirao kupovali smo marke kod ljudi koji su se time bavili jer nam je tako bilo povoljnije nego u banci. Neposredno prije puta te je marke trebalo dobro sakriti kako nam ih carinici na granici ne bi oduzeli jer se legalno moglo nositi samo 100 maraka. To je rezultiralo nizom maštovitih rješenja baš kao što je prikazano u seriji (kad su dinare smotali u cigarete). Dolaskom u Trst trebalo je te marke promijeniti u talijanske lire. Mi smo to uredno obavile u banci iako su i tamo postojali preprodavači. Trgovine su se otvarale u 9 sati pa smo mi na brzinu pojele pripremljene sendviče, popile sok i popile samo kavu u kafiću jer nam je za hranu bilo šteta trošiti devize.
Nakon toga smo požurile u razgledavanje izloga kako bi znale gdje ćemo što kupiti jer je vrijeme do 12 sati, kada se sve zatvaralo, strašno brzo prolazilo. Moja sestra i ja išle smo u Trst isključivo po garderobu. Ne zato što bi tamo bilo jeftinije nego zato jer se za istu količinu novca mogla kupiti ljepša, modernija i kvalitetnija roba kakve u Zagrebu nije ni bilo. Isprobavanje lijepih kostima, prekrasnih cipela, vesta i svega ostalog uz izuzetno ljubazne i vješte trgovce bilo je uživanje kakvo mogu osjetiti samo mlade djevojke kakve smo mi tada bile. A i tata nam je rekao: “Evo vam novac kad se toliko mučite s tim učenjem da budete pravnice, onda si kupite lijepu odjeću da i izgledate kao pravnice.“
Strahovanje s grčem u želucu ponavljalo se i na povratku kući kod prelaska granice. Ovaj puta bio je to strah da nam carinici ne oduzmu ili ocarine našu robu jer smo mi obično potrošile sav novac. No iskusni carinici znali su uočiti one koji su se bavili švercom, za razliku od nas koji smo samo „poboljšavali“ garderobu. Obično nismo imale problema, ali straha je uvijek bilo.
Kad smo došle kući i kad smo sve kupljeno lijepo uskladile, uredile frizure pa tako uređene došle na fakultet – osjećaj je bio neprocjenjiv. To samopouzdanje, osjećaj sigurnosti i sreće zbog elegantnog izgleda vrijedio je svake devize i straha.
Iako smo bile dobre učenice, skromna garderoba uvijek je izazivala osjećaj manje vrijednosti u odnosu na ušminkane Zagrepčanke. Sumnjam da me vi u tom dijelu možete potpuno shvatiti i razumijeti jer vi danas u shopping centrima možete nabaviti sve modne marke i možete slijediti sve najnovije trendove. Usprkos tome ja imam dojam da su mladi danas unificirano obučeni, čak nema ni velike razlike između muških i ženskih, djevojke već godinama imaju jednake frizure (duga kosa sa razdjeljkom a sredini glave).
Priznajem da su traperice, tenisice i majice ugodne, ali bez visokih potpetica nema elegancije, a mi smo upravo po „eleganciju“ išle u Trst. No, ako je udobnost pobijedila nad našim shvaćanjem elegancije, ne dajte se smetati. Samo vi nastavite u svom stilu, a mi stari čuvat ćemo uspomenu na svoju eleganciju po koju smo godinama odlazili u Trst. Vjerojatno je zato sve vezano uz naš šoping u Trstu meni do danas ostalo u lijepom sjećanju.
