Kad za neko mjesto kažemo da je kultno, onda mislimo na okupljalište ljudi koji imaju isti glazbeni, kulturološki, modni, književni, politički ili neki drugi izričaj. Kad za Snovaču kažemo da je bila kultno mjesto, onda ne mislimo ni na što od gore navedenog. Snovača je bila okupljalište svih. Iako, rok je ipak “drmal” na veselje svih nas i zgražanje svih oko nas. Susjedi nisu bili presretni, ali ljudi su bili daleko tolerantniji nego danas.
Snovača je nastala entuzijazmom pojedinaca, uz svesrdnu pomoć ondašnjeg predsjednika Mjesne zajednice, pok. Stjepana Galekovića Jurige, koji je na sva naša pisana “žicanja” odriješil mraclinsku “kesu”. Ono što nismo mogli platiti, odradili smo kako smo najbolje znali. Uz gramafon i skroman LP imetak, uz disco-kuglu koja ja bila ponešto manja u odnosu na gabarite diska, brojne duge, tople ljetne noći ostale su u našim sjećanjima.
Za Snovaču se ubrzo pročulo pa su dolazili i mladi iz okolnih sela. Neke su veze, započete u Snovači, završile i brakom. Neke su ljubavi ostale zauvijek rasute u pijesku života i raznesene vjetrovima sudbina. Danas bi za njezin legalan rad trebalo bezbroj dozvola i puno novaca. Onda je bilo sve jednostavno. Od ideje do realizacije.
Iza, sad već oronulih vrata, na kojima i dalje piše njezino ime, još uvijek stoje zidovi koji pamte mnoge priče o jednoj mladosti i jednom svijetu nade, pjesmi koja se i onda vrtjela na 33 okretaja. Zašto Snovača, a ne neko drugo ime (preslica, vreteno), ne znam. Mraclinci su uvijek bili originalni u smišljanju imena, pa vjerujem da je i njeno ime nastalo u nekom inspirativnom trenutku, bez puno pompe i filozofije.
