Ovih dana napustila nas je naša teta Slava, dugogodišnja članica našega KUD-a i Crkvenog zbora. Teta Slava, kak sam ju zvala, imala je predivan glas, živjela je s pjesmom i za pjesmu. Svaki naš susret bio je popraćen pjesmom i to onom koju sam naučila od nje. Bila je moja učiteljica, kao i mnoge tete kojih više njema. Upravo od njih sam naučila pjevati naše stare pjesme, koje i danas izvodi moja vokalna skupina. Zahvaljujući njima, ostat će trajno zapisane i sačuvane.
Voljela sam tetu Slavu. Kada sam je zadnji puta posjetila, naš je susret bio vrlo emotivan. Toliko sam joj se veselila, a i ona je nas s nestrpljenjem očekivala. Čitavo smo vrijeme pjevale, one naše stare pjesme, one koje si nas naučila. Prošle godine, teta Slava primila je plaketu Društva za izniman doprinos, bila je na našoj proslavi 100. obljetnice Društva. Iako već u poodmaklim godinama, tekstove pjesama znala je napamet.
Jučer smo se oprostili od tebe, moje cure i ja, a kako drugačije nego pjesmom, jer upravo si takav ispraćaj zaslužila. Draga moja teta Slava, meni ćeš beskrajno nedostajati. Do nekog ponovnog susreta u vječnosti, mirno snivaj. Možda ćemo opet negdje nekada zapjevati onu našu “Svi se venci venu”.
Najiskrenija sućut kćerima Ljubici i Verici i svima onima koji su je voljeli! Počivaj u miru, draga teta Slava!
Foto: Tvrtko Maras
