Stjepan Galeković Filček – a neki su ga zvali i Števič Dušekov – rođen je 27. rujna 1931. godine u Mraclinu, od majke Dore i oca Filipa, po kojem je i dobio nadimak Filček. Bilo ih je jedanaestero braće i sestara. Neki od njih umrli su još u kolijevci, a devetnaestogodišnji brat Petar odveden je pred kraj Drugog svjetskog rata u nepoznatom smjeru – nikad obitelj nije saznala gdje su mu kosti. Nažalost, mnogi naši Mraclinci su tako završili.
Svoje djetinjstvo i mladost proveo je sa sestrom Nadom, mojom bakom, koja se udala za Nikolu Kovačića Rackovoga. Sestra Olga svoju sreću je pronašla sa Stjepanom Kovačićem Ribičom. Sestra Vera je bila primalja u bolnici Sveti Duh i bila je udana za milicajca Miličevića. Roditelji zbog toga nisu bili sretni, ali ona je tako htjela. Slavica je bila najmlađa od sestara, a udala se u Buzin, i jedina je živuća Filčekova sestra.
Barica se nikad nije udavala, svoj život posvetila je vjeri i Bogu. Živjela je u istom dvorištu s bratom, ali u svojoj kući. Imala je na Dolcu svoj štand, i kak se kod nas veli bavila se trgovinom. Usprkos neimaštini, teškom i mukotrpnom životu svi su odrasli u poštene i vrijedne ljude.
Filček je 1951-2. godine morao na odsluženje vojnog roka u Makedoniju, u Skopje i Bitolu. Jedan dio vojnog roka bio je vozač oficirima: očito je i njima laskalo da imaju zgodnog vozača. Vojni rok je služio 18 mjeseci.
Godine 1953. oženio se svojom odabranicom Baricom Cvetnić Lukanovom. Imali su troje djece: Berislava, Miroslava i Mirjanu, koja je nažalost već pokojna.
Obitelj se širila i trebalo je skrbiti za nju, pa se 1955. godine zaposlio u štampariji kod Stjepana Galekovića Brke. Tu je radio nekoliko godina, a nakon toga, 1959. godine, zaposlio se u štampariji kod Pepe Katekinoga. Štampali su rupce, koji su se prodavali po čitavoj Jugoslaviji. Tu je također radio nekoliko godina.
Kao i većina naših ljudi tako je i Filček odlučio naći bolji život u Njemačkoj. Teška se srca 1968. godine odlučio na taj korak i odvojio od svoje obitelji. Ali sve u interesu da im osigura bolji život. Kao dijete sjećam se kad se došao pozdraviti kod mojih. Nije mogao sakriti emocije, oči su mu bile vlažne od suza. Sutradan je išao vlakom do Zagreba i dalje prema Njemačkoj. Sudbina ipak nije htjela da ode. Na granici s Austrijom, u Salzburgu, u vlak je došla carinska kontrola i policija. Kod nekih su našli krivotvorene dokumente i svi su se morali vratiti natrag u zemlju. U konačnici to je za njega bilo najbolje.
Godine 1972. kupio je traktor sa poljoprivrednim strojevima, obrađivao je zemlju za sebe i radio iz usluge za druge. Kad je bila sezona oranja, sjetve i košnje radilo se danonoćno, nije bilo odmora. Imao je i vinograd za svoje potrebe, palil je i rakiju koja je, uz vino, bila za okrijepu nakon napornog rada. Ujna je brinula o domaćinstvu, imali su nekoliko krava pa su prodavali mlijeko i sir.
Sjećam se jedne anegdote kad sam došla po mlijeko. Vujča je ležal na otomanu. Upitala sam ga kak je, kak zdravlje? Odgovoril mi je da je odlično, tlak nemre biti bolji. Upitala sam ga za recept. Odgovoril mi je da je podrum pun vina i rakije. – Vino pijem jer ga volim, a ono diže tlak, a rakiju moram da mi ga spusti. To ti je život za poželjeti.
Bio je veliki šaljivđija, animator, pokretač, uvijek za akciju, ali ponekad isključiv i beskompromisan. Bio je autoritet i kao djeca smo mu prilazili sa strahopoštovanjem. Usprkos takvoj naravi bezbroj puta nas je uveseljavao svojim šalama i pošalicama.
Bio je dugogodišnji član DVD-a Mraclin, kao dijete igrao je i nogomet.
Znao je reći:
– Zamisli, popevati ne znam, pa nisam u pevačkom društvu, a tancam ko strela. Kak je to moguće? Kad je bila neka prigoda znali smo otplesati. Nedjeljna misa mu je bila obavezna, a kad ga zdravlje nije više služilo i kad više nije mogao raditi teške poslove, obavezno svaki dan u 15 sati molio je s ujnom krunicu na Radio Mariji .
Njegov život ugasio se 31. listopada 2015. godine, ali lijepe uspomene na njega ne blijede.
