I ovih me srpanjskih dana gonila intima trenutka. Nitko mi nije vjerovao da ‘žvakanje’ svakodnevnih jadikovki nije nimalo ugodan a kamoli lagodan ‘job’, rekao bi Bek na baš toj jutarnjoj kavici. ‘Je zato – rekel bi Katalenić – treba tri zakona znati i v četiri uvida meti!’ Kavica se ovih sramežljivih srpanjskih jutara pije ‘pri obloku’ u baru na ulazu u village; omara nas žestoko stišće i guši već od iza sedam a mi kak taubeka dva jodlamo si i zanovijetamo sve oko sebe. A pretežito smo sami. Usamljeni i nikakvi.
Valjalo bi ovoga vikenda, reći će u tišini Bek dok nam gazdarica nosi dvije kavice, otići na brešku ligu, pogledati sadržaj i picnuti pokoju fotku, namočiti kruh na kotlu i pokojem Panu skratiti muke. A baš nam se i ne ide. Iznevjerili smo već tradiciju zatvaranja prigodne zabave na kravarskom proplanku, vjerojatno ćemo i vrlo izgledno iznevjeriti i pokupski nocturno jer Bek radi baš te nedjelje a Rođo neće biti blizu breških već povljanskih horizonta. Dakako pronaći ćemo još pokoji uvjerljivi razlog da ostanemo doma. Možda ćemo se sjetiti da smo se obećali opatijskom Mamiću i šestog dana kolovoza valja biti u hladovini Opatije, gornje. Samo sem bregima, dragim…
Ponedjeljak je opet završio kišno. Nije da mi je to bilo mrsko. Kvalitetno sam potrošio vrijeme za još kvalitetniji san. Vrijeme je tijek koji je ograničen. Ponekad zbog toga znamo zažaliti. Nikada ne znamo kakvo nas vrijeme očekuje niti koliko još vremena imamo. Ovakvog ili onakvog. Vrijeme curi i ne valja ga pogrešno konzumirati. Na vrijeme treba krenuti ali i na vrijeme stati. Našao sam se pred zidom. Brine me kuda ću s vremenom jer prošlo je već tjedan dana i još uvijek nemam odgovor. ‘Možda će biti i ljepših vremena, ali ovo je naše’- upisao je Jean Paul Sartre.
Posljednjih sam tjedana zanemario šetnju. Pročitao sam nekoliko besplatnih tiskovina i naletio na obraćanje javnosti mraclinskog akademika Sabbatha. Vrli nam prijatelj ističe kako je on u osnovi mraclinski tamburaš, mraclinski nogometaš i jedini turopoljski akademik. Što u prijevodu znači da je Mraclin, što i nije neka friška vijest, koplje iznad… Pročitah i ‘malu plavu musavu’ i dojmilo me se, kao i uvijek sve što je retro. ‘Na Trgu sam sreo ljubav svoga života, tu sam prvi put vidio čovjeka kako umire. Tu sam prvi put poljubio djevojku, osjetio dubok strah, tu sam prvi put držao žensku sisu u ruci. I štošta drugo mi se tu dogodilo: prve batine, prva podlost, prvo kartanje za velike novce. Sve mi se tu dogodilo. Znam da zvuči patetično kad se sve to ovako kaže, i znam da su sve te stvari koje se događaju i drugim ljudima, da su sve to opća mjesta svačijega života. Ali, eto imam tu sreću da se meni sve to dogodilo na jednom mjestu i da na to mjesto mogu doći. Čovjek je inače sklon da pogubi važne točke svoga života, da ih zaboravi ili popamti na krivi način, ovisno o nepouzdanom sjećanju; tako je i bilo sa mnom, sve dok nisam shvatio koliko mi je Trg važan…’. Zapisao je Pavao Pavličić. Trg je Mraclin, Mraclin je Trg i akademik i musava i svi mi toga moramo biti jače svjesni svakoga dana, svakog tjedna, svake godine… I davati mu se. Nemojmo reći da nemamo vremena ili da nemamo ideja, motiva ili da se ‘ne kartamo za velike novce’.
Neki dan se lijeno bavim botanikom po svojoj ulici i svojoj čempres aveniji. I nije mi lako, da se razumijemo. Preko plota pita susjeda i susjed, pa smo malo o ovome i onome. Ponajprije o rupama. Neću politiku u svoju butigu, odgovorio sam, a i nemam za to nikakav mandat. A bez toga mi se besmisleno sprdanje za dnevno tjedne potrebe čini uzaludnim. Ja da nekoga ‘špotam’ ne pada mi na pamet. Posvetio sam se čempres aveniji i kihnuo nakon dvodnevnih uradaka po najvećoj vrućini. U petak sam bio nikakav. Odustao sam.
Glavinjamo na 33 u hladu, očekujemo opatijski zalazak u neke sitnije sate kada budemo pretežito sami. A dok čekamo posjetili smo ničim izazvani Hruševec, bilo je nesnosno i bilo je prepuno kutjevačkih, hladnih. Nije bilo kotla i nismo namočili kruh i bili smo razočarani. Opatijski Mamić odmah je uz promociju nove sjenice obećal dva kotla, osam rundi i tvrdu brešku hladovinu. Ostali smo usamljeni i nikakvi. Stali smo još jednom uz put. Takvi smo. Digli smo noge od svega!