Foto: TURopole
Poštovana obitelji Lučić!
Plemenite braćo Turopoljci!
Poštovani!
Ova stoljetna gradina pamti, i u temeljima i u zidinama, svu zburkanost vremena koje je protutnjalo našom domovinom, našim Turopoljem.
Ovaj tihi skup „Turopolskih mužev plemenitašov“ trda korenika ovog tla, danas u tu nisku stoljetnih sjećanja upisuje i ime – Zdravko pl. Lučić, prvi župan obnovljene Plemenite opčine turopoljske – ime čovjeka poniklog iz ovog tla s „trdom verom“ da „mi turopolci smo još navek tu“, i da u svim tim „zburkanostima sveta mrkline“ nismo nestali.
Krajem 80-tih godina 20. stoljeća trebalo je biti i vizionar i osjetit vrijeme. Osjetio ga je.
Krenulo je kao „šala“ – kazališno uprizorenje turopoljskog spravišča s izborom župana.
Opet se zaorila Turopoljska himna. A „trda turopolska duša je živnula“. „Kaj bu pak pukel turopolski top“!?
– I
– „Pukel je“!
– 07. srpnja 1991.
– Nadnevak koji ulazi u povijest ove zajednice koja je kroz 7 stoljeća opstojanja i postojanja, i, uz pomoć neke naše braće, silom „dekreta“ ukinuta 1947. godine.
Bila su to takva vremena. Ne ponovilo se!
Danas je blagdan Uzvišenja Svetoga Križa – sjećanje kako je „drvo srama“ postalo „drvo spasa“ žrtvom Pravednika za nas slabe.
I naš Zdravko nosio je „svoj križ“.
Nije mu bio lak.
A bio je samo čovjek sa svojim vrlinama i manama, sa svojim jakostima i slabostima. Bio je homo – politicus!
Ali često puta je djelovao kao da je zalutao u taj svijet, svijet politike i političara, ma što to značilo!
Upoznao sam ga i počeo suradnju s njim jedne večeri u staroj Općini, starog Matičnog ureda, pod svijećama, jer su bile restrikcije, a osnivali smo Inicijativni odbor za obnovu Bratstva.
Pozvao me i rekao: – pisal buš zapisnik! –
– I tako, otada pa do bilježnika POT-a i našeg razlaza 1994. godine.
Nije mu bilo lako! Bio je snaga, pokretač, nosio je uporno sam sve teškoće. Nažalost i mi kao zajednica nismo istim snagama ga slijedili, ali nije to bilo ni lako.
Njegova vjera u Bratstvo, njegova želja za povrat imovine, a onda ulazak u „vrzino kolo“ ove naše dnevne politike, učinili su probleme i štete i njemu i Bratstvu.
Najviše njegovu zdravlju.
Poštovana obitelji!
Poštovana plemenita braćo!
Želio sam ovo reći na početku ovog oproštaja s našim Zdravekom.
Kažu, o mrtvima sve najbolje!
Da – ali istinito!
A istina je da bez te njegove žrtve i vjere u mogućnost obnove Turopoljskog Bratstva, obnove ne bi bilo.
Pročitajte povelju, pročitajte je, ona je njegovo djelo, djelo njegovog srca i uma, „Negve trde vere“ u snagu zajedništva nas Turopoljaca.
– „ Da bumo med sobom opčuvali i marno gajili odnošaje poštuvanja, jednakopravnosti i uludnosti: držeč se pri tom one: brat bratu je mera čoveku“.
Poštovana plemenita braćo!
Neka ove njegove riječi koje nam je ostavio u Povelji budu oporučni poticaj našeg pokojnog župana Zdravka pl. Lučića, da ustrajemo u očuvanju naše zajednice, našeg bratstva, da nas kakva „naglost i nepromišlenost ne bi zbrisati mogla“.
U tom ozračju i s tim mislima izražavam u svoje osobno ime i u ime Turopoljskog Bratstva iskrenu sućut njegovoj obitelji – supruzi i djeci, a posebno poruka njegovoj brojnoj unučadi: – Ponosite se svojim djedom!
„Japo, jel nas vidiš
od tam kam bumo prešli si?“…
Ak se pitaš zakaj glas nam tak trepi,
to je zato kaj se zmislimo da te z nami više ni…
Moreš mirno spati, Japo naš!
Pusti dragom Bogu se na volu!
Nek ti angeli popevaju
o tvom milom Turopolu!
Mir i spokoj njegovoj dušu, neka mu je laka ova „turopoljska gruda“ hrvatske zemlje.
Počivao u miru Božjem!
Stjepan pl. Šipušić