Zastanite na trenutak i sjetite se rana koje su vam drugi nanijeli. Kroz život smo primili puno rana koje su nam nanijeli ljudi, često puta oni najbliži; svojim postupcima, riječima, emocionalnom nedostupnošću, nerazumijevanjem. Što je rana veća, bliža je srcu. Zatim se sjetimo rana koje smo mi nanijeli drugima možda i nesvjesno, ali smo ih povrijedili. Te rane ne bole nas i zato ih ni ne vidimo. A zatim se sjetimo rana koje smo nanijeli sami sebi zanemarivanjem svojih duhovnih i tjelesnih potreba, vrludujaći svijetom bez cilja i smisla. Sve te rane koje su otisnute u našem unutarnjem biću nanijeli smo i Bogu, jer svi smo stvoreni na Božju sliku i priliku.
Bližimo se Velikom petku, danu kad je Božanska krv prolivena da bi mi bili spašeni. Ljudskom je umu to misterij. Zašto bi Bog poslao svog Sina da otkupi naše grijehe? Nije li to mogao učiniti i na jednostavniji način? Je li se agonija Kalvarije mogla izbjeći i hoće li čovječanstvo to ikad moći pojmiti?
Kad bi sve naše rane kojih smo se sjetili vidno krvarile, cijeli bi svijet bio jedna krvava masa izgubljenih duša. Da nije bilo raspeća i uskrsnuća i svih onih događaja koji su prethodili tome, ne bi bilo ni svetih sakramenata, osobito ispovijedi po kojoj se svaki put iznova mirimo s Bogom. Bog je znao da smo slabi, povodljivi i da vjerojatno i u trenutku kad izgovaramo – i neću više griješiti – ono čvrsto i nije baš tako čvrsto. Ali, sama želja da se oslobodimo svih rana na duši, jer ih oprostimo ili okajemo, velik je čin.
Uskrs je veličanstven događaj, događaj koji daje nadu u vječni život nakon što prođemo kroz ovu Dolinu suza. Događaj je to koji ne razumijemo u cijelosti ni kao povijesnu činjenicu a kamoli u svoj njegovoj dubini. Zacijelimo naše rane opraštajući onima koji su nam ih nanijeli i trudimo se ne ranjavati svojim riječima i djelima ljude s kojima idemo kroz život.
Za naše grijehe probodoše Njega, za opačine naše Njega satriješe. (Iz 53,5)