PAVČEROVA KOVAČNICA
Jučer sam malo lunjala s fotićem, zastajala kod nekih kuća, vraćala se u djetinjstvo. Mislima mi je prolazila mala musava, plava djevojčica, koja je svakodnevno trčkarala prašnjavim putevima upoznavajući svijet oko sebe, otkrivajući nešto novo. Nebrojeno je puta zastajala kraj ove kovačnice gledajući kako Joso Kovačić Pavčerov potkiva konje. Zveket čekića i nakovnja, užareno željezo i zvuk mijeha kojim je raspirivao vatru i stvarao ples bezbrojnih iskrica koje su letjele naokolo, još i danas odzvanja negdje u mislima. Mala musava, zamišljala je kako konje boli kada im se mijenja potkova, kada im se u kopito zabijaju čavli. Bila je zbog toga tužna, jer Joso je to radio i njezinoj Zeki. Danas ovdje vlada tišina. Nema Jose, nema mnogih ovdje meni dragih ljudi koji su obilježili moje djetinjstvo. A nema više ni konja, nema Vrana, Ričkih, Bela, davno, davno nema ni moje Zeke. Samo ova kovačnica koja budi sjećanja na prelijepe godine mojega djetinjstva!
SPREMIŠČE
Na izlasku iz moje ulice, nalazi se ova zgrada vatrogasnog spremišta. Sastoji se od dvije prostorije, jedne u kojoj su se u našem kvartu, održavala društvena zbivanja, i druge u kojoj se je nalazila vatrogasna oprema za slučaj požara.U sali za društvena zbivanja nalazio se je davnih 60-ih godina prošloga stoljeća jedan od prvih televizora u Mraclinu. Tu smo se svi okupljali gledajući vijesti, filmove, utakmice. Mala je musava plava sjedila na podu sa svojom pajdašijom, dok su odrasli, uglavnom muškarci, sjedili na klupama i gledali program.
Na kraju moje ulice, kraj Tomičkine kuće, bila je drvena klupa, na kojoj su se okupljali muškarci, poput mojega djeda, uglavnom nedjeljom ujutro. Bio je to obred kada se je deda Janko spremao na izlazak uz obavezno brijanje i oblačenje fine robe, kako bi sa ostalim muškarcima raspravljao o meni tada tako dosadnim temema, politici, sportu, svakodnevici. Ispred Spremišča znala je sjediti i baka Mareka Pavčerova, koja je uvijek imala ljutih bombona zamotanih u svoju maramicu, pa ih je dijelila svoj djeci koja su se zatekla na ulici. Bože mili, kada se samo sjetim kako je bio fini okus tih zelenih, ljutih bombona.
Danas nema više niti Tomičkine drvene hiže, nema klupe, dede Janka i njegovih pajdaša, samo poneka priča zarobljena u sjećanju!
MIKININA KRUŠNA PEĆ
Još jedna stara kuća koja budi sjećanja na djetinjstvo je ova u kojoj se je nekada nalazila velika krušna peć, ostala iz Mikinine zadruge, koje je glava bio moj pradjed Miko, po kojem je dobila ime, a i moju obitelj još danas nazivaju “Mikinini”. Tada je ovdje živio djedov brat Franjo Mikinin sa sinom Matičem. Ovdje se je jednom tjedno palila krušna peć i pekao se kukuruzni kruh za cijelu Mikininu obitelj. Teta Zora, teta Barič Pavčerka, teca Bara, Mamica Okujčica (tak smo zvali moju prabaku rodom iz Okuja, ne baš pravu, jer ona je bila maćeha mojega djeda, ali smo je voljeli, a i ona nas, baš kao da je prava i rođena naša), teta Dorka, moje baka i mama, mjesile su kruh u velikom drvenom koritu. Znalo se je tu ispeći i po desetak velikih hljebova kukuruznog kruha, koji je trajao cijeli tjedan do drugoga pečenja.
Sjećam se koliko je bilo veselja, smijeha, zabave uz taj obred miješenja kruha. Ponekada bi pala i pokoja pjesma. Mala musava plava veselila se je ovom događanju i jedva je čekala mali kruščić koji se pekao za svako dijete iz naše zadruge, baš kao i kolinju, kada bi dobivali malu krvavicu.
Bijaše to doba zajedništva, vrijeme kada se je sve radilo zajednički, od poljskih radova, berbi i svih događanja tijekom godine. Nije se imalo previše, ali je vladala sloga i zadovoljstvo. Bilo je to vrijeme u kojem su vladale neke druge vrijednosti, bogatstvo koje je danas potpuno izgubilo sjaj!
SLATKA BARICA
U ovoj je kući živjela Slatka Barica, jedinica kćer Kate i Lacka Štubana Musekovih. Nadimak Slatka, dobila je još u mladosti, jer kažu, bila je prelijepa. Čak i u starosti, njezino, makar i izborano lice, krasile su neke crte koje su zarobile još poneki djelić te ljepote iz mladosti.
Nikada se nije udavala i nije imala djece. Bila je posebna, često nas je posjećivala i recitirala pjesme koje je pisala. Maloj je musavoj plavoj tada bila pomalo smiješna i čudna. Tek danas, kada ovako razmišljam, shvaćam kako je zapravo bila posebna. Pitam se, postoji li zapisana pokoja njezina pjesma, i da li je netko negdje sačuvao te trenutke stanja njezine duše, življenja, trenutke njezinog viđenja svijeta. A pisala je o samoći, o ljubavi, jer tako je i živjela. I nije da nije imala udvarača. Kada sam je pitala zašto je ostala sama, odgovarala je kako je bila u mladosti izbirljiva, a godine su brzo prošle. Žalila je što nikada nije postala majka.
Puno je čitala, bila uvjerena kako reumu liječe ubodi pčela, a maloj je musavoj to bilo tako čudno, jer ona se je uboda pčele bojala. Slatke Barice više nema. Njezinim dvorištem vlada neka čudna tišina, a iza ovog prozora nema više života. Ne znam sjeti li je se itko. Ja joj posvećujem ovu malenu priču s ponosom, jer znam i osjećam da je negdje u srcu voljela ne samo malu musavu plavu djevojčicu, već i sve nas klince koji smo često znali zalutati u njezino dvorište!
