Gornji red s lijeva: Anka Galeković, Ankica Galeković, Katica Čunčić, Vera Kodrnja, Nada Krizmanić, Katica Galeković i kći Josipa, Nikola Galeković-Danec.
Donji red s lijeva: Barica Kos, Brankica Križanić.
Mlađim generacijama poznati ste uglavnom po aktivnostima vezanim uz vjerski sadržaj – redovnim odlascima na svete mise i Devetnicu Gospi Vukovinskoj. Čini mi se da je iza vas puno aktivnosti za koje mnogi od nas ne znaju, a dobro bi bilo podsjetiti na njih?
-Pozdrav svim Mraclincima i hvala Vam što ste me „ugostili“. Potrudit ću se da nekako odgovorim na Vaša pitanja. Nisam osoba koja se voli nametati, sjediti u prvim redovima, isticati sebe, niti biti u prvom planu – zato mi je i ova situacija malo neobična, pa sam se čak i zapitala: zašto ja? Volim zadnje redove, sjediti po strani ili negdje u kutu, rekla bih – nikom na putu. Ono što napravim trudim se napraviti dobro, a najdraže mi je kad sve ostane anonimno. Sve što napravim, napravim od srca, a to se posebno odnosi na sve vezano za vjerski život našeg mjesta. Iz tog razloga ne bih ni isticala neke posebne aktivnosti. Ma, svi sve znamo.
Vratite nas još malo u sjećanjima, možda tridesetak i koju godinu više unatrag. Mislim da nam puno zanimljivih stvari povezanih uz druge društvene događaje iz tog razdoblja možete ispričati? Koliko ste u tom dijelu bili aktivni?
-Da, tu se malo vraćamo u prošlost… Bilo je raznih događaja, ali moja aktivnost bila je vezana uglavnom uz KUD, ali ne kao aktivnog člana, jer mi to posao i vrijeme nisu dozvoljavali, već kao – kako se to danas lijepo zove – podupirajućeg člana. Moj pokojni muž Antun bio je aktivni član od mladih dana, poslije su se pridružile kćeri Suzana i Josipa. Ja sam uglavnom pomagala u događajima kao što su bili dolasci naših iseljenika iz Amerike. Fešte koje su se održavale u našem parku i danas bude sjećanja na te lijepe dane. Osim takve pomoći, šivala sam našim malim folklorašima ličke nošnje – naravno sve besplatno. Kad se sjetim tih dana, prisjetim se i svih onih mještana koji nisu već dugo među nama. Jedan od njih je i pokojni Nikola Galeković – Danec na čiji sam nagovor pristala, i sa nekolicinom drugih članova osnovala Udrugu umirovljenika Mraclin. Bila sam u Upravnom odboru i uglavnom zapisničar. Sve je to prestalo kad je 2001. god. umro muž. I sve se promijenilo. Djeca krenu svojim putem i život se nekako preokrene. Nisam bila zainteresirana za daljnji rad pa sam napustila udrugu.
Poznato mi je da je vaš pokojni suprug Antun bio vrlo aktivan u KUD-u ali i veoma kvalitetan u izradi navlaka za tambure i sličnih stvari vezanih uz to.
-Je, kao što sam spomenula, muž je bio folkloraš od mladih dana, a i kćeri su jako dugo plesale u folkloru. Čini mi se da je prije ta ljubav prema folkloru bila daleko veća nego danas – s ponosom se govorilo o KUD-u, gostovanjima, nastupima… Muž je bio pravi majstor za kožnu galanteriju i znao je od komada kože napraviti čuda – futrole za tambure, navlake za auto, navlake za zubarske stolce, futrole za oružje koje je radio za policiju, rukavice za dresere orlova… sve što Vam padne na pamet, on je to iskrojio i napravio… Sad kad razmišljam o tom vremenu, najsimpatičnija su mi bila dječica koja su zadnji dan prije škole donosila torbe na popravak. Uglavnom je bilo pitanje: striček, morete mi to popraviti, sutra počinje škola? Kao da praznika nije bilo. Bože moj, pa tko će misliti na školu za vrijeme praznika? 😊 Uvijek je svima popravio, nekome je trebalo promijeniti cif, nekome preštepati rub, svi su krenuli sretni i s cijelim torbama u školu.
Hoćemo li i ove godine pješice na Devetnicu u Vukovinu? Koji bi bio razlog što mnogi ljudi iz Mraclina, sada srednje i starije generacije, ne slijede puteve svojih očeva? Tada je u Vukovinu znalo hodočastiti i po 200 ljudi?
-Naravno, nema mi ljepšeg druženja i molitve nego na hodočašću, pogotovo žrtvom pješačenja zahvaliti Gospi za sve primljene milosti. Kada primimo, dužni smo nešto dati i zahvaliti, a mislim da bi cijeli Mraclin mogao biti zahvalniji za sve što imamo. Nismo uništeni u ratu, ne prijete nam poplave, ne potuče nas tuča, nemamo klizišta, imamo najljepši teren na svijetu. Zašto mladi ne slijede svoje očeve i majke, barem što se hodočašća u Vukovinu tiče? A valjda su druga vremena… Krenulo se 1993. god., dakle u ratno vrijeme. Nije bilo straha od rata. Ja sam krenula 1995. i ove će mi godine – ako dragi Bog da – biti 25. hodočašće našoj Gospi, pješice u Vukovinu i natrag. Zato smatram da mogu dobro procijeniti kako je bilo prije, a kako je sada. Bilo nas je puno više, i muškaraca i žena, omladine i male djece. Mnogi od hodočasnika koji su krenuli tih godina danas nisu među živima. Vrijeme se promijenilo – nije onda bilo toliko mobitela, a pogotovo društvenih mreža. Nekako smo se više družili i posjećivali, pa čak i više razgovarali. Danas su ljudi nekako komotniji, uvijek nekud jurimo i žurimo, pa dok nam je dobro, tko će se mučiti pješačenjem do Vukovine? A kada u životu zaškripi i voda dođe do grla, onda je „Bože, pomozi“ i to odmah…
Znaju li ljudi iz Mraclina da će od srijede krenuti svakodnevna molitva Križnog puta u našoj kapelici sv. Vida?
-Mislim da znaju, to je u našem Mraclinu tradicija. Da se nadovežem na prethodni odgovor, ne odnosi se to samo na hodočašće u Vukovinu u vrijeme Devetnice. Općenito gledajući, koliko je puta naša kapelica bila poluprazna – blagdanima, nedjeljom, a da ne govorim radnim danima… U vrijeme komunizma, kada je bilo zabranjeno ići u crkvu, Mraclince su zvali „bogomoljcima“. Danas kada imamo slobodu iskazivati svoju vjeru, ponekad se možemo na „prste izbrojiti“. Ispada da je bilo slađe ići u crkvu kada je bilo zabranjeno. Isto tako bit će i sada u vrijeme korizme, posebno za vrijeme molitve Križnog puta. Na žalost. Ja sam 1995. krenula na redovitu molitvu Križnog puta i mogu Vam reći da dolaze uvijek isti ljudi. Ne znam koliko će nas biti ove godine. Ne moli se Križni put od jučer, pa mještani ne znaju. Po predaji, Križni se put u našoj kapeli moli od izgradnje. I što je važno, a to želim spomenuti, u našoj su kapelici Križni put vodila i molila djeca. To pričaju gospođe koje su kao male djevojčice nosile svijeće kraj kojih se molilo, jer još nije bilo struje. U to vrijeme nije bilo ni klupa, djeca su sa sobom nosila male stolčeke. Na žalost, ni djeca više ne dolaze na molitvu. Prekinula se tradicija duža od 100 godina. Ja mogu potvrditi za ovo vrijeme koje ja pohađam molitvu Križnog puta, da su djeca dolazila s radošću i natjecala se tko će više postaja izmoliti. Znalo ih je biti više nego postaja. Sve te godine pokušala sam djeci pomoći i organizirati ih kako bi sa što većim veseljem molili, dogovarali smo se tko će izvježbati moliti koju postaju kako bi im išlo što bolje i sa što manje straha. Na žalost, vrijeme se promijenilo i sada neki odrasli stavljaju sebe na prvo mjesto i ne mare više da djeca mole Križni put. Valjda su i djeca uvidjela da za njih nema više mjesta, pa mislim da je to jedan od razloga što ih više nema u crkvi. Znam da imaju školske obaveze, puno aktivnosti, dođu kasno iz škole, ali i prije su djeca išla u školu. Na molitvu Križnog puta dođu još samo Ana-Marija i Sara, kad su slobodne, i to su djevojčice iz Obreži. Dragi Bog zna što će biti ove godine.
Uvijek ste uključeni u akcije pomoći ljudima iz našeg mjesta koji su u poteškoćama?
-Pa, što se tiče humanosti u našem mjestu, što reći? Osrednje. Nismo baš od akcije. Hvala svima koji se odazovu na svaku akciju i pomognu koliko mogu. Hvala i onima koji samo komentiraju, a nikada ne pomognu. Dalo bi se puno pisati i govoriti o ovome. Nema potrebe. Zato je bolje u crkvici si otpjevati – kažu da pjevanje duplo vrijedi.
Koliko godina pjevate u crkvenom zboru?
-Pjevam koliko mogu i znam od 1995. To me baš veseli, osobito svaku večer radnim danom. Tada je dan ispunjen, jer mi je pjesma lijek za dušu i miran san. Osim toga, ponosim se što sam još 2002. god. uspjela prikupiti sve crkvene pjesme koje se pjevaju u našoj kapelici – sortirano po vremenu u kojem se pjevaju. Pomoć su mi bile gospođe pjevačice iz crkvenog zbora, koje na žalost već dugo nisu među nama. S velikom se srećom sjećam tih dana kada smo skupljale pjesme i od srca se znale nasmijati na stihove koji su bili daleko od pravih – svi znaju prvu i eventualno drugu kiticu, ali rijetko tko zna treću, a da ne spominjem četvrtu i petu, pa je tu znalo biti smijeha jer se s vremenom – kao kod pokvarenog telefona – znalo malo izmijeniti stihove, pa dok smo pronašle kako točno idu… to su bila lijepa vremena. Kćer Suzana sve je napisala, pa je ukupno preko 85 pjesmarica složeno. Gospodin Vladimir Cvetnić – Milek, naš orguljaš, donirao je sredstva za omote i fascikle, a Suzana – uz pisanje – više od 4000 kom papira. Hvala Bogu, pjesmarice se i danas dobro drže i nadam se da će poslužiti još puno generacija iza nas.
Suzana je moja generacija, a Josipa malo mlađa, ona je, na kraju, s Vama, a Suzana u Gorici? Kako je s unučadi? Čuva li ih baka ili su u vrtiću?
-Hvala Bogu, imam lijepi broj godina, pa dok Gospodin ne odredi da se ide na put, zahvalna sam za svoj život, svoje zdravlje, djecu, zeta, a glavni zgoditak mi je unuk Antonio. Školarac je, kada završi škola onda je bakin i ja ga čuvam, pa i nogomet zaigram. On mi je sve na svijetu. Najdraži su mi vikendi kada se svi okupimo, Suzana dođe iz Gorice, svi smo zajedno i za roditelja nema veće sreće nego kada vidi svoje najdraže na okupu, kada je cika i vriska na dvorištu. Hvala Gospi što mogu pomoći svojima, što mi daje snage da nosim svoj križ, pa se polako pripremam za hodočašće Gospi Vukovinskoj i ove godine, i to naravno pješice. Pa neka bude kako dragi Bog da!
