Bliži nam se hodočašće Gospi Vukovinskoj i devet dana zavjetnog hoda od Mraclina do Vukovine. U vjeri i nadi da će nam se ove godine pridružiti više ljudi nego prošlih, odlučio sam napisati pismo svojem prijatelju. Sastoji se od pet dijelova koji komentiraju uobičajene izlike i objavljujem ga u pet objava.
Svakodnevno slušamo izlike poput ovih: Dobar sam čovjek, ne kradem, ne varam, tu i tamo nekaj malo zgriješim. Kaj ću ići u crkvu, pogledaj ljude koji tamo idu, više su grješni od mene, gle kakav svećenik vozi auto, ionako samo špota one koji dolaze na misu, ja se doma pomolim, kakva ispovijed. Da ima Boga ne bi bilo nepravde, ratova, bolesti…
IV. Ja se doma pomolim, kakva ispovijed i misa:
Htjeti živjeti s Isusom, ali bez Crkve, apsurdno je, rekao je Pavao VI. Ne može se vjerovati u Isusa bez Crkve, rekao je papa Franjo. Međutim, da zaista vjeruješ kako si član jedne, istinite Crkve koju je utemeljio sam Krist i koja je neophodna za tvoje spasenje, nikad je ne bi napustio. Najveća pogreška koju mnogi katolici čine jest da doživljavaju svetu misu kao ”još jednu crkvenu službu”, sličnu onima koje imaju druge religije. U misi, Kristova žrtva na križu je uprisutnjena, slavi se sjećanje na nju i primjenjuje se njezina spasenjska moć. Tridentski koncil kaže da je Krist svojoj Crkvi ostavio ”vidljivu žrtvu koja bi trebala predstavljati onu krvnu jednom prinesenu (žrtvu) na križu i koja bi bila uspomena na nju do kraja vremena, i čija bi se spasonosna snaga primjenjivala za oproštenje onih grijeha koje mi svaki dan činimo”. Kada pohađamo misu, mi se mistično prebacujemo na Kalvariju, gdje se možemo sjediniti s Kristovom žrtvom i prikazati Ocu. To se kod kuće nikako ne može doživjeti. Mnogi od katolika, pa čak i od onih koji idu redovito ili povremeno u crkvu, ponekad pokazuju da žive s nekim zabludama ili sumnjama u glavi. Te zablude i sumnje možda nisu tako jake i presudne da bi čovjek prestao ići na ispovijed – sakramentu pomirenja s Bogom i Crkvom, ali znaju smetati i zbunjivati. „Ispovijed mi nije potrebna, Bog čuje moje kajanje i kod kuće.“ Ova zabluda najčešće služi kao opravdanje onima koji ne idu u crkvu, a pogotovo na ispovijed. To je pokušaj smirivanja savjesti. Jedino oproštenje lakših grijeha može se od Boga dobiti i osobnim kajanjem ili kajanjem na početku svete mise. Ipak, Isus je stvorio sakrament pomirenja. Ako netko misli da nije, nego da je to Crkva izmislila, neka otvori Ivanovo evanđelje i u 20. poglavlju pročita 22. i 23. redak. „Svećenik je grešnik kao i ja, on nema pravo znati moje grijehe.“ Prva tvrdnja je točna: svećenik je grešnik. To ni jedan svećenik neće zanijekati. No, i apostoli su griješili pa je Isus svejedno upravo njima, ljudskim bićima, povjerio zadaću pomirenja grešnika s Bogom. Nisu oni to zaslužili, nego su dobili kao dar. Ni svećenik nije zaslužio ovlast da ispovijeda, nego mu je tu vlast povjerila Crkva koja je nositeljica Isusove službe. Kada bi sakramente smjeli dijeliti samo bezgrešni, onda sakramenata ne bi ni bilo. Uostalom, ako kažeš da svećenik kao grešnik nema pravo ispovijedati postavljamo pitanje: a kako kao grešnik smije krstiti, krizmati, služiti sv. misu, vjenčati, bolesnika pomazati? Ako je grešnik, onda je grešnik uvijek, a ne samo kad treba ispovijedati. Svi su sakramenti od Isusa i svi su isto sveti. Ako ćeš svećeniku-grešniku donijeti dijete na krštenje, kako onda nećeš k njemu na ispovijed?
Ovim izjavama koriste se uglavnom jadni ljudi koji žive kao da će trajati zauvijek, a već i kod najmanje zubobolje pokazuju svoju nemoć. Donekle bi se dalo shvatiti kad to rade nevjernici ili ateisti, ali zanimljiv je provjereni podatak da su to izjave uglavnom onih koji se deklariraju kao vjernici. Postoji bezbroj slučajeva gdje oni za svoje prijatelje, članove obitelji ili prijatelje s posla i škole, koji se promijene, okrenu Bogu i vjeri, kažu da su prolupali! Bolji su, pošteniji, vrjedniji, iskreniji, spremniji za pomoć… U našem svijetu na žalost, to su sasvim dovoljni razlozi da te tvoji najbliži (prvo oni) optuže kako si skroz prolupao. Sve ovo vrijeme dok su takvi živjeli u totalnoj suprotnosti s našom vjerom, oni su bili face, zanimljivi…
Ako si i nakon svih mojih gore navedenih odgovora još uvijek na svojem stajalištu i mišljenju, moje protupitanje je samo jedno: Zar ćeš dozvoliti da te takva kriva stajališta i razmišljanja zauvijek odvoje od tvoje vjere, crkve, velike milosti i prevelike ljubavi našeg Nebeskog Oca, Njegovog Presvetog Sina i Njegove Milosrdne Majke Marije?