Čežnja za samoćom i tišinom, za sabranošću i unutrašnjim redom nije unutrašnje prenavljanje, nego tjelesna potreba; ima u njoj nešto bolna i škakljiva, kao da čovjek ne može doći načisto sa samim sobom… Svi Sveti i Dušni dan posebni su dani u godini; prisjećamo se naših milih, ali i podsjećamo na vlastitu smrtnost i prolaznost.

Jutarnje kavice ispijaju se sumornih jesenskih jutara na „brzaka“, sve nas je manje ovih dana u klasi optimist, sve manje onih vječitih. Dirne nas tek prevrtljiva promjena klimatskih uvjeta, dirne po osovini, zaboli straga, nervoza se cjelovito razvalila po turopoljskoj mraclinskoj ravnici. Netko je, naime, jedne nedjelje navodno čestitao glasniku dobrih vijesti, vox populi se razmilio pučkom etabliranom „s koljena na potkoljenicu“ i priča je krenula. Nepopravljiva poput hrapava glasa u omiljenoj pjesmi ili loše razlivenog mlijeka po jutarnjem cappucinu. I nema veze kako se to dogodilo i što je pjesnik želio reći…

aboutus

Obična pričala, uz toplu šalicu, zamišljala su da su i oni pripovjedači. Humor je bio glavni proizvod svakoga rukovanja i predstavljanja. Dobrohotno se šalio, i nemojmo govoriti samo o kletvi, pizmi, podvalama, spletkama. Bilo je i toga. Iako sam godinama uvijek išao pošteno, te mirno i stoički „gledao“ kako me obavijaju „čuperci magle i koluti dima“, očekujem da ću pronaći način i jasno reći – dosta je bilo!

Bulvari i senzacije, šetnje i manifestacije, moda i noviteti, apaši i kapaciteti – sve se to gleda tiho, iz mekanog prikrajka… I oni, što ovdje motre, a ne miču se, oni su prava publika. To su gledaoci života. Dakle, budimo mirni i tješimo se. Nisam od onih kojima trajno i bez kontrole zapljuskuju talasi gnjeva i srdžbe, koje se za to kuša umjetnim putem ili podvalom nadoknaditi. Ja se radije ograđujem s hermetičkim dvorcem inata, ili se ispomažem s optimističkim doskočicama poput one da se čovjek drži „dok ima namjera“.

Negdje u zavjetrini ponekad začujemo nešto neobično, nešto nama poznato, neki osjećaj koji nas je okruživao za mladih dana, djetinjstva i mladosti, neki miris tako znan i tako drag. Riječ, šapat, uzvik… Daleko više od posljednje granice mašte, mnogo duže od nekoliko svjetlosnih godina, u svakom otkucaju fus činele, u svakom osmijehu koji se otisne u vaš radio ili televizijski aparat kao golub pušten s lanca, vidimo i osluškujemo kako koracima razbijaju ogledala svježe oprane staze, zaraženi ogromnom količinom ljubavi prema…

Oni 8

Zapitah se tek, koji je to osjećaj, kakav je, ne kužim. Oni su za naše potrebe izgradili sasvim novi svijet. Hvala im na tome!

„Isus, ugledavši mnoštvo, uziđe na goru. I kad sjede, pristupe mu učenici. On progovori i stane ih naučavati: Blago siromasima duhom, njihovo je kraljevstvo nebesko! Blago ožalošćenima, oni će se utješiti! Blago krotkima, oni će baštiniti zemlju! Blago gladnima i žednima pravednosti: oni će se nasititi! Blago milosrdnima, oni će zadobiti milosrđe! Blago čistima srcem, oni će Boga gledati! Blago mirotvorcima, oni će se sinovima Božjim zvati!…“ /Mt 5, 1-12)

Tin MEŠTROVIĆ, 30. listopada 2015.

Facebook komentari