Äežnja za samoÄom i tiÅ”inom, za sabranoÅ”Äu i unutraÅ”njim redom nije unutraÅ”nje prenavljanje, nego tjelesna potreba; ima u njoj neÅ”to bolna i Å”kakljiva, kao da Äovjek ne može doÄi naÄisto sa samim sobomā¦ Svi Sveti i DuÅ”ni dan posebni su dani u godini; prisjeÄamo se naÅ”ih milih, ali i podsjeÄamo na vlastitu smrtnost i prolaznost.
Jutarnje kavice ispijaju se sumornih jesenskih jutara na ābrzakaā, sve nas je manje ovih dana u klasi optimist, sve manje onih vjeÄitih. Dirne nas tek prevrtljiva promjena klimatskih uvjeta, dirne po osovini, zaboli straga, nervoza se cjelovito razvalila po turopoljskoj mraclinskoj ravnici. Netko je, naime, jedne nedjelje navodno Äestitao glasniku dobrih vijesti, vox populi se razmilio puÄkom etabliranom ās koljena na potkoljenicuā i priÄa je krenula. Nepopravljiva poput hrapava glasa u omiljenoj pjesmi ili loÅ”e razlivenog mlijeka po jutarnjem cappucinu. I nema veze kako se to dogodilo i Å”to je pjesnik želio reÄiā¦
ObiÄna priÄala, uz toplu Å”alicu, zamiÅ”ljala su da su i oni pripovjedaÄi. Humor je bio glavni proizvod svakoga rukovanja i predstavljanja. Dobrohotno se Å”alio, i nemojmo govoriti samo o kletvi, pizmi, podvalama, spletkama. Bilo je i toga. Iako sam godinama uvijek iÅ”ao poÅ”teno, te mirno i stoiÄki āgledaoā kako me obavijaju āÄuperci magle i koluti dimaā, oÄekujem da Äu pronaÄi naÄin i jasno reÄi ā dosta je bilo!
Bulvari i senzacije, Å”etnje i manifestacije, moda i noviteti, apaÅ”i i kapaciteti ā sve se to gleda tiho, iz mekanog prikrajkaā¦ I oni, Å”to ovdje motre, a ne miÄu se, oni su prava publika. To su gledaoci života. Dakle, budimo mirni i tjeÅ”imo se. Nisam od onih kojima trajno i bez kontrole zapljuskuju talasi gnjeva i srdžbe, koje se za to kuÅ”a umjetnim putem ili podvalom nadoknaditi. Ja se radije ograÄujem s hermetiÄkim dvorcem inata, ili se ispomažem s optimistiÄkim doskoÄicama poput one da se Äovjek drži ādok ima namjeraā.
Negdje u zavjetrini ponekad zaÄujemo neÅ”to neobiÄno, neÅ”to nama poznato, neki osjeÄaj koji nas je okruživao za mladih dana, djetinjstva i mladosti, neki miris tako znan i tako drag. RijeÄ, Å”apat, uzvikā¦ Daleko viÅ”e od posljednje granice maÅ”te, mnogo duže od nekoliko svjetlosnih godina, u svakom otkucaju fus Äinele, u svakom osmijehu koji se otisne u vaÅ” radio ili televizijski aparat kao golub puÅ”ten s lanca, vidimo i osluÅ”kujemo kako koracima razbijaju ogledala svježe oprane staze, zaraženi ogromnom koliÄinom ljubavi premaā¦
Zapitah se tek, koji je to osjeÄaj, kakav je, ne kužim. Oni su za naÅ”e potrebe izgradili sasvim novi svijet. Hvala im na tome!
āIsus, ugledavÅ”i mnoÅ”tvo, uziÄe na goru. I kad sjede, pristupe mu uÄenici. On progovori i stane ih nauÄavati: Blago siromasima duhom, njihovo je kraljevstvo nebesko! Blago ožaloÅ”Äenima, oni Äe se utjeÅ”iti! Blago krotkima, oni Äe baÅ”tiniti zemlju! Blago gladnima i žednima pravednosti: oni Äe se nasititi! Blago milosrdnima, oni Äe zadobiti milosrÄe! Blago Äistima srcem, oni Äe Boga gledati! Blago mirotvorcima, oni Äe se sinovima Božjim zvati!ā¦ā /Mt 5, 1-12)
Tin MEÅ TROVIÄ, 30. listopada 2015.
