Bolje da se zatre selo nego obi─Źaji. Stara je to narodna poslovica koja u svojoj su┼ítini sadr┼żi svu bit odr┼żavanja obi─Źaja i tradicije koji nas ─Źine onime ┼íto jesmo. I mi smo u─Źili i naslje─Ĺivali tradiciju i prenosimo je novim nara┼ítajima. Ipak, neki obi─Źaji pomalo nestaju, ┼íto je danak suvremenom na─Źinu ┼żivota.

Za jedan mi je ipak drago da je gotovo iskorijenjen. Nekad su ┼żene, bez obzira na dob, gubitkom najbli┼żeg ─Źlana obitelji; mu┼ża, roditelja, obla─Źile crninu i ve─çina ju nije skidala do kraja ┼żivota. Obi─Źaj besmislen i neshvatljiv. Ni jedno tugovanje ne traje dovijeka. U kona─Źnici do─Ĺe do prihva─çanja. Odje─çom izra┼żava┼í pijetet prema pokojniku u nekom vremenskom intervalu. Tuga mo┼że trajati kra─çe ili du┼że od vanjskih obilje┼żja.┬á

Moja sje─çanja na klupe u mraclinskoj crkvi su tamna. Tada su to za mene bile stare ┼żene, iako ih je dobar broj bio srednjih godina. Obu─Źene u duboku crninu, po┼ítivale su tradiciju bez obzira na svoja osobna uvjerenje. Mogu─çe da i nisu ┼żeljele i znale druk─Źije. Mogu─çe da je koja od njih i sama mrzila ┼żivot u crnom, ali nije imala hrabrosti presje─çi tu tmurnu tradiciju i na sebe navu─çi sablazan cijelog sela. Bitno je bilo ne izdvojiti se. U to vrijeme te┼íko da bi je slijedile i one ─Źija su uvjerenja bila druga─Źija, ali je ona ÔÇťkaj bu selo rekloÔÇŁ ipak bila mo─çnija.┬á

Selo se promijenilo. Sve vi┼íe poprima urbana obilje┼żja, a time se ovakvi, morbidni, obi─Źaji gube. I treba ih pustiti zaboravu, a odr┼żavati one obi─Źaje koji nam uljep┼íavaju ┼żivote unose─çi u njih bogatu pro┼ílost na┼íih predaka.