Bolje da se zatre selo nego običaji. Stara je to narodna poslovica koja u svojoj suÅ”tini sadrži svu bit održavanja običaja i tradicije koji nas čine onime Å”to jesmo. I mi smo učili i nasljeđivali tradiciju i prenosimo je novim naraÅ”tajima. Ipak, neki običaji pomalo nestaju, Å”to je danak suvremenom načinu života.

Za jedan mi je ipak drago da je gotovo iskorijenjen. Nekad su žene, bez obzira na dob, gubitkom najbližeg člana obitelji; muža, roditelja, oblačile crninu i većina ju nije skidala do kraja života. Običaj besmislen i neshvatljiv. Ni jedno tugovanje ne traje dovijeka. U konačnici dođe do prihvaćanja. Odjećom izražavaÅ” pijetet prema pokojniku u nekom vremenskom intervalu. Tuga može trajati kraće ili duže od vanjskih obilježja.Ā 

Moja sjećanja na klupe u mraclinskoj crkvi su tamna. Tada su to za mene bile stare žene, iako ih je dobar broj bio srednjih godina. Obučene u duboku crninu, poÅ”tivale su tradiciju bez obzira na svoja osobna uvjerenje. Moguće da i nisu željele i znale drukčije. Moguće da je koja od njih i sama mrzila život u crnom, ali nije imala hrabrosti presjeći tu tmurnu tradiciju i na sebe navući sablazan cijelog sela. Bitno je bilo ne izdvojiti se. U to vrijeme teÅ”ko da bi je slijedile i one čija su uvjerenja bila drugačija, ali je ona “kaj bu selo reklo” ipak bila moćnija.Ā 

Selo se promijenilo. Sve viÅ”e poprima urbana obilježja, a time se ovakvi, morbidni, običaji gube. I treba ih pustiti zaboravu, a održavati one običaje koji nam uljepÅ”avaju živote unoseći u njih bogatu proÅ”lost naÅ”ih predaka.