Na stolu je stajala obična plastična vrećica, na vrhu svezana u čvor, puna jabuka. Prva joj je misao bila – tko će to pojesti. Jabuke su bile poklon. Uza sav trud nije uspijevala razvezati tu petlju pa je uzela škare i prerezala vrećicu.
Miris koji joj je ispunio nosnice bio je sladak i opojan, i u trenutku ju je vratio u neka davna mraclinska ljeta. Ljeta u kojima su rane sorte jabuka dozrijevale u gotovo svakom dvorištu ili vrtu. Vidjela je svoju baku kako sjedi u kuhinji sa zdjelom u krilu i riba jabuke za neku buduću štrudlu ili gibanicu, ljuteći se na one male podstanare koji su baš tu jabuku izabrali za svoj dom. Svilenkasta tekstura naribanog voća poprimala je smeđu boju, a sok koji se cijedio lijepio se za prste. Svi su joj receptori u nosu bili natopljenim tim aromama.
Prošlo je puno godina od kad je osjetila taj miris. Miris sa kojim se nekad živjelo. Bio je dio svakodnevice i nitko tim običnim jabukama nije pridavao pozornost. Jabuke su s vremenom nestajale iz mraclinskih dvorišta i vrtova, ustupajući mjesto nekim novim hortikulturnim sadržajima. S vremenskim odmakom od nekoliko desetljeća zaključila je da su mirisi mraclinskih jabuka zauvijek spremljeni u datotekama njenih sjećanja.