Danas sam opet malo razbistrila glavu biciklirajući kroz meni najvoljenije selo. Sunce ga je obasjalo i topi posljednje sniježne brežuljke uz rub ceste. Nogostup je gotovo čist, samo na nekim mjestima stoje hrpe nabacanog snijega, pa i one pod toplim sunčevim zrakama polako nestaju. I Medvednica se je zaplavila, vidljiva iz Mraclina, i samo još na njezinim brežuljcima obitava snježna bjelina. Moram spomenuti i cvrkut svih tih pernatih, krilatih, meni dragih životinjica kojima sam na ovoj hladnoći pomagala da prežive pokojom mrvicom kruha ili narančom koja se je u mojoj zdjeli za voće nekako smekšala.
Vani miriše proljeće. Razmišljam o tom krugu života koji se obnavlja svake godine, baš u ovo vrijeme. Upijam te mirise čulima svojeg bića, a nebesko plavetnilo prekriva sve strane svijeta. Beskrajno je i oku ugodno.
Pomalo sam tužna, jer ovih sam se dana borila s majčinom bolešću. Polako ide na bolje, no prvi sam se puta susrela sa njezinom nemoći. Godine čine svoje, i došlo je vrijeme kada joj je moja ruka najveći oslonac da bi hodala. Dužnost mi je vratiti joj svu onu brižnost koju mi je davala kada sam ja trebala tu istu ruku da bih prohodala.
Tužna sam i zbog ujaka kojeg u bolnici čeka teška operacija. Mislim pozitivno, vele da tako treba, kako bi sve završilo dobro. Jedva čekam da sve dođe na svoje mjesto. Vjerujem u to!
A proljeće, ono je svakim danom sve bliže. Moje najdraže godišnje doba, vrijeme kada se iznova rađa novi život u mojem vrtu, mojem voćnjaku, svuda oko mene. Opijena njegovim mirisima, i tuga poprima sasvim drugačiji oblik.