U ovo doba godine gotovo da nije bilo mraclinskog dvorišta u kojem na galgama nije visjelo domaće prase, uzgojeno u mraclinskom svinjcu i hranjeno mraclinskim kukuruzom i napojem. Ne postoji ljepši način da taj naš, gotovo izumrli običaj, slikovito opišem. No, neću se sad zadržavati na samom uvodnom činu, nego na njegovim posljedicama. A one su izazivale “skomine” u ustima. Tko bi onda pomislio da će čvarci, kao nusproizvod i namirnica nižeg staleža, jednog dana postati delicija čija cijena vrtoglavo raste. Tko bi pomislio da će domaća, svinjska mast, bijela i mirisna, jednog dana biti proglašena za najveće zlo za ljudski organizam i gotovo izbačena iz prehrane, da bi se puno godina kasnije, na velika vrata, opet vratila na stolove kao izvor zdravih masnih kiselina. Ni jedna užina nije bila slatka kao usput namazana mast na kruhu, posipana crvenom paprikom, češnjakom ili bez dodataka. I onda je postala neprijatelj No1.
Nutricionizam ima ogroman utjecaj na naše prehrambene navike. Htjeli mi to ili ne, do nas dopiru informacije o dobrobiti ili štetnosti pojedinih namirnica. Iako smo jeli “mast na kruvu”, nitko nije imao problema sa prekomjernom težinom, jer smo sav višak kalorija potrošili u stalnom “muvingu”. Veseli me da su čvarci i mast dobili na vrijednosti baš kako to zaslužuju. Moram priznati da “zafrig” na ulju ni blizu ne zamiriše “čušpajz” kao onaj na domaćoj svinjskoj masti.
Danas na rijetko kojem dvorištu stoje galge i kotao u kojem kipi voda. Više nema ni matematike, a nije ni humano prema pajcekima. Radije kupimo u velikim centrima, nemajući pojma što zapravo jedemo. I kad dobim prešu domaćih čvaraka, osjetim miris prošlosti, vrate se sjećanja na užurbanost na dvorištu i poštapalicu mojih ukućana – nakon što su krvavice bile na hlađenju, mast u “žbajnge” i meso pospremljeno – “Zima može početi”.
Foto: arhive obitelj Štuban i Verice Čunčić
