Krešo Hubak rođen 19. listopada 1961. u Zagrebu, osnovnu školu završio je Mraclinu i Vukovini, maturirao 1980. na zagrebačkoj Klasičnoj gimnaziji (tada Obrazovni centar za jezike), a na Stomatološkom fakultetu u Zagrebu diplomirao 1987. godine
Iako zdravstvene teškoće s kojima je već godinama živio nisu bile tajna, jedinstvena energija kojom je isijavao učinila je da ljudi s kojima je dolazio u osobni ili profesionalni kontakt brzo zaborave na to; stoga je vijest o odlasku dr. stom. Kreše Hubaka doista iznenadila i potresla njegov Mraclin i cijelo Turopolje. Čvrsto zauzet za boljitak domovine i svoje uže zajednice, nesklon uobičajenim politikantskim kompromisima, od početka hrvatske samostalnosti ugradio se u čitav niz javnih djelatnosti, od lokalne do državne razine. Iz podužeg popisa njegovih političkih i društvenih funkcija u ovoj komemorativnoj prilici ističemo: u dva mandata obnašao je dužnost zamjenika gradonačelnika Velike Gorice, bio je pomoćnik ravnatelja Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo zaštite na radu, u svome stranačkom angažmanu bilježi funkcije tajnika Gradske organizacije HDZ-a i predsjednika kluba vijećnika HDZ-a u Gradskom vijeću.
Posebna ljubav bilo mu je vatrogastvo, u kojem je obnašao dužnost predsjednika potom i zapovjednika Vatrogasne zajednice Grada Velike Gorice, te dopredsjednika Vatrogasne zajednice Zagrebačke županije. Osobito se kao vatrogasac angažirao u svome Mraclinu, a još kao dvadesetogodišnjak bio je član legendarne ekipe DVD-a Mraclin koja je u Luksemburgu osvojila naslov europskih prvaka među mladim vatrogascima. Dvadeset godina proveo je na dužnosti predsjednika DVD-a Mraclin, a njegovi ga vatrogasci pamte “kao gazdu i slugu”, pokretača i realizatora, što je bila prava mjera njegove energije. U početcima Domovinskog rata pod njegovim se zapovjedništvom formira najprije nenaoružana, potom i naoružana formacija Narodne zaštite koju vodi u prve aktivnosti u burnom ljetu 1991. godine, a potom je jedan od osnivača i prvi predsjednik mraclinske veteranske udruge Klub “Tomislav Hrkovec”.
Iza Kreše ostaju njegova majka, supruga, ali i četvero odrasle djece te dvoje unučadi. Ostaje jedan, nažalost prekratak, ali ispunjen život čovjeka koji se nije sklanjao pred izazovima što ih je povijest – i ona velika, i ona mala – stavljala pred njegovu ljudsku, vjerničku, domoljubnu savjest. Sada, kada vjerujemo da ga je dobri Bog uzeo u svoje krilo, možemo biti ponosni na vrijeme koje smo dijelili s njim: na sve dobro i zlo, na sve akcije i knajpe. Dragi Krešo, neka ti je laka ova naša trpka, ali ljubljena hrvatska zemlja!
