Naslov smo posudili iz teksta objavljenog lani u Vijencu, časopisu Matice hrvatske, jer bolji teško da bismo našli. I doista – tko je bio Milivoj Cvetnić? Mladić iz Hrvatske Kostajnice, nesuđeni liječnik, književnik, partizan… Pjesnik koji za života nije objavio ni jedne pjesme, a koji je svojevrsna književna zvijezda postao šezdesetak godina nakon smrti. U zagrebačkom Disputu 2006. godine izlazi “Lirika”, sabrane pjesme koje su desetljećima ležale skrivene u kutiji kamo ih je nakon Milivojeve pogibije na Štefanje 1944., pohranila ojađena majka. Što bi bilo da je preživio rat i pridružio se pjesnicima svoje generacije – Kaštelanu, Vesni Parun… – bi li, kako tvrdi Josip Užarević, to djelo doista odigralo važnu ulogu u poratnoj hrvatskoj književnosti?
U pokušaju da se u Mraclinu – “matičnom selu” Cvetnića – približimo odgovorima na ova pitanja pomoći će nam Ivana Grubačević iz velikogoričke Gradske knjižnice, glumci Marija Kolb i Šiško Majcan Horvat, a svojevrsni rezime dat će i ravnateljica knjižnice i upraviteljica velikogoričkog Zavoda HAZU-a Katja Matković Mikulčić. Naravno, Dučec će pružiti uobičajenu glazbenu podršku. Priredba će se održati u petak 27. rujna, na Jančetovom gruntu, imanju obitelji Cvetnić (Braće Radić 84) s početkom u 18 sati. U slučaju nepovoljnog vremena program seli na Zgradu (Braće Radić 89), a napomenimo da lagana okrjepa nakon spelancije ni u kom slučaju neće izostati.
Za ilustraciju o kakvom se zrelom talentu radilo već od ranih stihova uzimamo pjesmu “Zarđalo raspelo” koju petnaestogodišnji srednjoškolac Milivoj 1936. godine zapisuje u svoju bilježnicu.
Zarđalo raspelo
Smreka mi stavila pred oči mirisavu granu,
te crna silhueta divno uokviruje sliku;
Cesta ko zmija plazi uza stranu,
a modra rijeka pjeva u vrbiku.
Kraj ceste, u sjeni dvaju mrkih borova,
na mramornom podnožju crni se raspelo.
Krist širi ruke nad njivom jalovog korova,
a blage oči gledaju na rodno mi selo.
Kad sam nekad, davno, prolazio s djedom
ovuda, kazivao mi da Krist moli za nas.
I pun nekog straha pred suznim pogledom
uvijek bih kleknuo i molio na glas.
I danas otkrivam glavu pred gvozdenim likom,
što osamljen očajno ruke širi.
Siva rijeka plače umrlim vrbikom,
oblaci su tužni ko drevni psaltiri.
Sve je tmurno, i sumrak dolazi.
Nestale su sanje ko čarobne ptice.
Nad raspelom siv oblak prolazi.
Zar to suza kanu niz zarđalo lice?
