Znate li koja je lončanica već godinama najprodavanija na svijetu? Kako joj to uspijeva i zašto je to tako?
Zimski period godine specifičan je po tome što su ljudi više vezani za svoje domove i vrijeme provode u zatvorenome. U tmurnim zimskim danima gotovo svatko poželi ukrasiti dom pokojim cvijetom, unijeti dašak boje, nečega lijepog i živog. U cvjećarskom smislu razdoblje između proizvodnje i prodaje božićnih zvijezdi (Euphorbia Pulcherrima) do cvatnje prvih proljetnica zapravo je isto tako tmuran i dug, stoga i ne čudi da se jedna porodica svojom egzotičnom ljepotom i dugom cvatnjom posebno nametnula u zimskim mjesecima. Riječ je o porodici orhideja (Orchidaceae).
Porodica orhideja broji na stotine rodova i tisuće vrsta, a svima im je zajednički korijen sličan gomolju. Veoma se razlikuju prema načinu i mjestu rasta i zbog toga svega, botanički gledano, orhideje su vrlo zanimljive. Većina njih su endemi i rastu na jednom manjem ili većem staništu i uglavnom se ne pojavljuju izvan njega. Iako su orhideje zapravo kozmopoliti i rastu na različitim krajevima svijeta, zbog ugrožavanja njihovih staništa – livada – krčenja šuma, pretvaranja livada u oranice te izumiranja stočarstva na otvorenome većina ih je ugrožena ili im prijeti izumiranje. Hrvatska je jedna od pet europskih zemalja s najvećom zastupljenošću orhideja. Prema zadnjim podacima Flora Croatica Database brojimo 191 vrstu. To su „divlje“ orhideje za koje većina ljudi ne bih ni pomislila da su orhideje pa – naravno – nikada nismo uspjeli kapitalizirati njihovu vrijednost i iskoristiti potencijal u ukrasnoj hortikulturi. Prepreku većem uvođenju europskih orhideja u proizvodnju predstavlja dugotrajan i skup proces uvođenja nove vrste u proizvodnju i na tržište za što brojne zemlje i cvjećarske industrije nemaju novaca. No svojom prirodnom ljepotom ništa ne zaostaju za današnjim komercijalnim i široko dostupnim ljepoticama.
Slika 1. Hrvatske orhideje iz Parka prirode Žumberak – Samoborsko gorje i Rta Kamenja (foto: Iva Brozinčević)
Svojim egzotičnim izgledom orhideje plijene pažnju od kad su otkrivene. Iako se u početku nije znalo gotovo ništa o njihovom uzgoju i razmnožavanju još u viktorijansko doba svaka bogatija britanska obitelj posjedovala je male staklenike za njihov uzgoj, a 1894. godine izdan je i jedan od prvih priručnika za uzgoj orhideja. Ubrzo su se proširile gotovo po svim engleskim rasadnicima te postale simbolom prestiža i bogatstva. U početku su to bile čiste vrste, donesene iz prirode i to uglavnom iz dalekih prekooceanskih zemalja, no ubrzo su ljudi otkrili i tehnike križanja orhideja pa je tako još davne 1856. godine stvoren i prvih hibrid nastao križanjem između rodova Calanthefurcata i Calanthemasuca.
Glavni problem orhideja zapravo je njihovo razmnožavanje. U viktorijansko doba taj proces je bio dugotajan i težak te su zbog toga ove egzotične ljepotice dugo ostale misterija i čežnja mnogih vrtlara. Danas razvojem modernih tehnologija križanja i selekcije razvijeni su brojni hibridi koji više gotovo i nemaju veze s izvornim orhidejama, a otkrićem uzgoja kulturom tkiva i stanica (in vitro) orhideje su postale dostupne širokim masama.
Orhideje se mogu razmnožavati sjemenom, izdancima, reznicama i dijeljenjem. Sjeme orhideja je jedno od najsitnijih u biljnom svijetu te ne može klijati samo nego u simbiozi s gljivama. Tako da se orhideje iz sjemena danas uzgajaju in vitro metodom u laboratoriju. Kultura biljnih stanica i tkiva in vitro veoma je zanimljiva metoda vegetativnog razmnožavanja biljaka, pri kojoj se iz sitnih dijelova tkiva mogu uzgojiti mlade biljke ili izdanci. In vitro metodom razmnožavaju se biljne vrste koje proizvode jako malo sjemena, čije sjeme ima slabu klijavost ili se teško vegetativno razmnožavaju. Kako orhideje proizvode puno sjemena – ali je sjeme veoma sitno i ne sadrži dovoljno velik endosperm u kojem se trebaju nalaziti hranjive tvari potrebne za klijanje – u prirodi rastu u simbiozi s gljivama pomoću kojih dobivaju potrebna hranjiva. Kako u proizvodnji nije moguće uspostaviti tu simbiozu, ovom metodom sjeme dobiva potrebna hranjiva iz hranjive podloge i tako je omogućeno klijanje. Pojednostavljeno postupak izgleda ovako: pripremi se podloga svime što će omogućiti sjemenu da nikne (različiti omjeri mikro i makroelemenata, organske tvari, biljni hormoni, vitamini, agar, hormoni rasta,…) na njega se stavlja sterilizirano sjeme (koje prije toga također prolazi razne postupke pripreme), potom sve zajedno ostaje u kontroliranim uvjetima ovisno o kojoj se vrsti radi. Klijanje počinje za 1 do 9 mjeseci. U prosjeku nakon 30 do 60 dana klica se čisti od hranjive podloge i presađuje se na drugu u steriliziranim uvjetima. Kada se razviju dva do tri listića, počinje rast korijena. Hranjiva podloga se u pravilu mijenja svakih 30 do 60 dana te je potrebno ostavljati sve veći razmak između biljčica kako bi se mogle što bolje razviti.
Slika 2. Klijanje sjemena in vitro
Kad se biljčice dovoljno razviju potrebno ih je presaditi u zaštićeni prostor kako bi se aklimatizirale i prilagodile okolišnim uvjetima. Prvo se čiste od hranjive podloge, prenose u staklenik ili plastenik gdje se sade u kontejnere koji sadrže dezinficirani supstrat namijenjen orhidejama. U početku se pokušavaju stvoriti prijašnji uvjeti, visoka vlažnost zraka (95 %), fino orošavanje, visoka temperatura zraka (25˚C). Postupno se smanjuje vlažnost zraka i produžuje period osvjetljavanja kako bi se biljke privikle na ne tako savršene uvjete za rast i prirodno svijetlo te poslije ne bi doživjele preveliki stres jer moraju ostati neoštećene i estetski prihvatljive. Aklimatizacija traje od 6 do 12 tjedana i tada su biljke spremne za transport i prodaju.
Kao što se iz opisanog vidi uzgoj orhideja kao rezanog cvijeća i kao lončanica danas je vrlo razvijena grana gospodarstva koja pojedinim zemljama donosi i značajne iznose novca. Među značajnijim zemljama uzgajivačima su Tajland, Nizozemska, Tajvan, Kina, Singapur, SAD i Novi Zeland. Zbog toga se danas vrste orhideja iz rodova Cymbidium, Dendrobium, Phalaenopsis i Oncidium mogu pronaći na tržištu u gotovo cijelom svijetu, ali se isto tako u gotovo cijelom svijetu i uzgajaju. Čak i na područjima na kojima ne postoje odgovarajući klimatski uvjeti, nego se uzgajaju u staklenicima uz daleko veća ulaganja i napore. Zbog različitih klimatskih uvjeta u državama predvodnicama proizvodnje orhideja proizvodnja i prodaja na globalnom tržištu odvijaju se cijele godine. U Europi proizvodnjom prednjači Nizozemska, ali svakako treba istaknuti i pohvaliti pogon Ocean Orchids iz susjedne Slovenije koji uz pomoć geotermalnih izvora već 15 godina na 4 ha godišnje proizvede 2 milijuna orhideja. Među navedenim rodovima definitivno prednjače vrste iz roda Phalaenopsis.
Slika 3. Uzgoj orhideja Phalaenopsis u proizvodnom pogonu Ocean Orchids (izvor:www.pomurec.com, www-kultnatura.eu)
Proces uzgoja orhideja i danas nije jednostavan, ni brz ni jeftin i to je glavni razlog zašto se i dalje drži dosta visoka cijena za lončanicu. Pojedine vrste koje se duže uzgajaju i rijetke su na tržištu postižu cijenu i po 100 dolara za komad. No njihova ljepota, jednostavnost i egzotičnost vrijede svakog uloženog novca pa su tako prema podacima Nizozemske burze cvijeća (Royal FloraHolland) i dalje najprodavanija lončanica. Popularnost raste zadnjih 20 godina, a prema statistikama navedene burze, 2020. godine prodano je preko 117 milijuna komada samo Phalaenopsisa. Široka lepeza stvorenih hibrida, usavršene tehnike razmožavanja i proizvodnje, relativno jednostavno održavanje u kućnim uvjetima, dugotrajna cvatnja, minimalistički i egzotičan izgled doveli su do toga da ovaj cvijet krasi gotovo svačiji kutak doma ili poslovnog prostora.
