Tekst iz knjige „Mraclin; Slike iz povijesti“,1993 godina iz dijela Asanacija sela Mraclin str. od 28 do 32. Tekst napisao: Stjepan Kos, prof. ing.
Osim svega navedenog u Ženskome društvu i onome što su žene sela Mraclina učinile za vrijeme asanacije i poslije nje, želim i moram navesti jednu veliku obvezu, koju su žene našega sela preuzele na sebe. Riječ je o osnivanju Državne dječje kolonije u Mraclinu. Možda će netko reći, da nisu samo žene preuzele obvezu. Istina je: cijela je obitelj preuzela obvezu na sebe, ali glavni posao oko djece pada na žene, jer su to mala djeca od 3 do 4 mjeseca starosti, kojima je bila potrebna majčinska i ženska ruka, njega i ljubav.
Bilo je to 1930. godine, dakle iste godine kad je bilo osnovano i Žensko društvo u Mraclinu i u vrijeme kad je Zdravstvena stanica počela sa svojim redovnim ambulantskim radom, da tako kažem, u vlastitoj kući, u kojoj su sada stalno dvije sestre. U to vrijeme u gradu Zagrebu u Savskoj cesti je postojao Gradski dječji ambulatorij, s Prihvatilištem za nezbrinutu i napuštenu djecu. Broj takve djece je iz dana u dan rastao, tako da Prihvatilište nije bilo u stanju smjestiti tu svu djecu pod svoj krov. Tražio se izlaz na drugoj strani, to jest, da se djecu smješta u tuđe porodice. Ali tamo, gdje bi djeca bila stalno pod nadzorom i kontrolom zdravstvenih i socijalnih radnika, to jest liječnika i medicinskih sestara. U dogovoru s Higijenskim zavodom u Zagrebu i Gradskom dječjem ambulatorijem odlučeno je da se u selu Mraclin osnuje Državna dječja kolonija.
Svi potrebni uvjeti, sada u Mraclinu postoje, a oni su sljedeći:
1. u selu Mraclinu je provedena asanacija sela, što znači da su odgovarajući zdravstveni uvjeti u dobroj mjeri postignuti;
2. pri ruci je skoro svaki dan bio liječnik, bilo opće prakse, bilo specijalist za tuberkulozu (kratica-TBC), pa liječnik stomatolog i stalno dvije sestre;
3. selo je na pruzi i u blizini grada Zagreba, za slučaj bolničke intervencije. To su sve bili uvjeti koji su odgovarali smještaju male djece u Mraclin. Tako je osnovana kolonija.
U Mraclinu su se tražile obitelji koje žele uzeti dijete. Tu su se tražili sljedeći uvjeti:
1. da je porodica u kojoj je dijete smješteno, zdrava, tj. da svi članovi porodice budu liječnički i rentgenski pregledani;
2. da je dosta dobro situirana;
3. da ima higijenske uvjete života, tj. higijenski nužnik i pitku zdravu vodu, koja treba biti pod stalnom kontrolom HZ-a u Zagrebu;
4. da dijete ima svoj vlastiti ležaj;
5. da u kući nema alkoholičara i drugih izgrednika.
Žene su potpisivale ugovor, u kojem su se obvezale na sve gore navedene uvjete, dok se Gradski dječji ambularij i Prihvatilište obvezalo:
1. da će svako dijete, prije nego dođe u Mraclin, biti medicinski temeljito obrađeno, i liječnički utvrđeno da je potpuno zdravo, da ne bi donijelo kakvu zaraznu bolest u koloniju;
2. da će za djecu redovito davati odjeću i pelene, kao i ugovorenu novčanu isplatu od 200 dinara po djetetu, mjesečno.
O smještaju i nadzoru djece od strane Gradskog dječjega ambulatorija i Prihvatilišta bile su odgovorne dr. Mica Trbojević i Danica Bošnjaković. Dječja kolonija je pripadala pod resor Ministarstva socijalne politike, pri banskoj upravi u Zagrebu, a Zdravstvena stanica pod resor Ministarstva zdravlja, odnosno Higijenskoga zavoda u Zagrebu iako su te dvije ustanove spadale pod različite resore i izvore financiranja, brigu i nadzor nad djecom u koloniji vodile su sestre Zdrastvene stanice, bez ikakve posebne nagrade i plaće. Tu je HZ u Zagrebu učinio uslugu Ministarstvu za socijalnu politiku, kako ne bi oni morali svoje sestre posebno namještati u Mraclinu.
Ovdje želim navesti, da je svako dijete imalo svoju kartoteku u kojoj su bili navedeni svi podaci o djetetu, kao i o hraniteljima, a upisano je sve, što se s djetetom događa. Ukoliko je dijete bilo bolesno, što se poduzimalo , zatim nalazi sestre prilikom kućnih posjeta itd. Svako dijete sestra je morala tjedno posjetiti jedanput, a vaganje sve djece u koloniji je obavljeno jednom mjesečno. To je bila kontrola, da bi se vidjelo koliko i kako dijete napreduje. Dakle, kartoteka je bila ogledalo u kojemu se vidjelo, kako s djecom postupaju hranitelji, a isto tako i zdravstveno stanje djeteta. Sestre su bile one osobe, koje su bile zadužene pronalazit kuće u koje bi se moglo dijete smjestiti. No, bilo je slučajeva, da se nakon izvjesnoga vremena pokazalo, kako uvjeti ne odgovaraju za smještaj djeteta, i to je dijete odmah bilo premješteno u drugu obitelj. Hraniteljice su uzimale jedno do dvoje djece, a bilo je u rjeđim slučajevima i po troje. No, to je bilo u slučajevima kad su došla braća, da ih se ne razdvaja, došli bi u istu kuću.
Osim kolonije u Mraclinu, bile su za veću djecu kolonije u Krapini i Đurđevcu, kamo su bile otpremana i naša djeca, nakon što su narasla. Mnoge hraniteljice su plakale, kada im je bilo dijete otpremljeno u drugu koloniju. One su dijete zavoljele kao i svi ukućani i s njime se emotivno vezale, te im je svakako bilo teško, a i dijete je u takvim momentima bilo izloženo stresu. Ono se moralo privikavati na drugu majku, kako su djeca redovito zvala hraniteljicu, i na drugu sredinu. Tako je to bilo do 1936. godine, a onda su djeca ostajala duže u Mraclinu i počela su pohađati školu. Tek kad bi završili 4 razreda osnovne škole, išli su u Krapinu i Đurđevac. Priličan je broj hraniteljica koje su odgojile deset, dvanaest i više štićenika, kao npr. Jana Cvetnić (Jančetova) kbr. 109/84. Odgojila je šesnaest štićenika. U dva maha imala je braću, a i danas je u kontaktu s nekima od njih. Primjera radi uzet ću S. L., koja je po zvanju nastavnica, radi u jednoj zagrebačkoj školi, i redovito posjećuje mamu (hraniteljicu), te samo nju znade i priznaje za mamu, a njezina sina za brata, dok njegovu djecu, kao vlastite nećake. S. L., ima rođenog brata S. M. koji je bio zajedno s njom kod mame (hraniteljice), a on se isto tako odnosi prema hraniteljici kao i njegova sestra. Takvih primjera ima u selu više, i oni su nepobitna činjenica, makar ih bilo tko htio negirati. Veliki dio hraniteljica podržava vezu s svojim štićenicima, kojih ima, da tako kažem, po cijelom svijetu. Ima ih u Americi, Kanadi, Australiji, Švicarskoj, a dobar dio u Zapadnoj Njemačkoj. To govori u prilog emotivnoj vezi između djece i hranitelja; dakle nije bio glavni faktor, uvijek onaj dinar, iako je bio prihod koji je u kuću dobro došao. No, ako danas učinim jednu usporedbu s tom kolonijom po pitanju plaćanja za djecu; mi danas imademo veliki broj slučajeva, da sinovi plaćaju svojim majkama, da im čuvaju i paze djecu, to jest njihovu unučad.
Sva djeca naše kolonije završila su razne škole i izučila pojedine zanate, već prema svojim umnim mogućnostima, i rade kao pošteni građani. Neki su u Mraclinu kupili gradilišta i sagradili kuće, kao Stipan Marić i Slavko Babić, a obojica rade u Njemačkoj. Neki su dobili gradilišta od svojih hranitelja, kao Pero Balas i Josip Kasunić, i obojica se oženili Mraclinkama. Mraclinkom se oženio i Drago Krizmanić, Nena Kosanović je udata za Ljubomira Kosa, Mraclinca; sada žive u Zagrebu. Dvojica su bila usvojena, i to : Rogić Josip- usvojio ga je Pavao Kos, koji mu je dao i jedan dio svoje imovine gdje je napravio kuću te tu i danas živi, a radi u Zagrebu. Vladu Nahoda usvojili su Imbro i Kata Kovačić, koji nisu imali svoje djece, te je njemu ostala sva njihova imovina. On je napravio kuću i živio u Mraclinu pod imenom Vlado Kovačić. Mislim da ovo dosta govori o tome koliko su hranitelji bili emotivno vezani za djecu, a i djeca za njih.
Kroz Državnu dječju koloniju u Mraclinu, prošlo je oko 1300 djece različite dobi. Navest ću imena djece, koja su bila kod Jane Cvetnić (Jančetove), svih 16 imena se ne sjeća, ali ova znade: 1. Mladen Smrekar, 2. Zlatko Pristov, 3. Ivka Mendek, 4. Dragica Dubravčić, 5. Zlata Muratbegović, 6. Tonček Pavlić, 7. Franjo Žužulj, 8. Lenka Smud, 9. Mika Smud, 10. Josip Lučić, 11. Mato Franjić, 12. Franjo Franjić, 13. Adam Kulenović, 14. Tonček Rot; za dvojicu se imena ne sjeća, jer su bili kratko vrijeme. Velika je šteta, što nemamo pismenih podataka o popisu djece koja su bila u Mraclinu, jer su Čerkezi svu dokumentaciju u Zdravstvenoj stanici uništili za vrijeme drugog svjetskog rata. Oni su u selu bili 10 mjeseci, a u stanici im je bila komanda, te su knjigama i ostalim papirima ložili vatru. No neki podaci govore da je prije rata bilo nešto preko 1000 djece, a u vrijeme rata nisu djeca toliko ni dolazila.
Nakon što je rat završen, 1945. godine.,u Mraclinu se tada zateklo 94-ero djece u koloniji. To su uglavnom bila već odrasla djeca, koja su išla u Mraclin u školu, do 4. razreda osnovne. Oni koji su bili za više razrede, 1945. god. otpremljeni su u Đurđevac i u Krapinu, a kasnije su djeca išla u razne domove na daljnje školovanje, kao npr. u Rijeku, Šibenik, Puli i Dubrovniku. Poslije su opet djeca počela dolaziti, pretpostavljam da ih je došlo i prošlo oko 250. Tada su djeca dolazila odraslija i brzo su odlazila, jer je među njima bilo dosta ratne siročadi, pa kad su roditelji saznali za njih, došli bi po njih. Tako je Državna dječja kolonija postojala do 1951. godine, kada je rasformirana, a djeca su smještena u razne domove. Razlog tome je što su novi odgovorni ljudi došli do zaključka da će djeca u domovima dobiti više znanja i imati bolje uvjete života, nego u porodici. No mislim, da život u obitelji, ne može nadomjestiti nikakav dom, ma kak bio na visini, pogotovo onoj djeci, koja nemaju nikoga svojega. Kad takvo dijete izađe iz doma, ono je izgubljeno, jer prekida službenu vezu s domom, a onda automatski i s onim osobama u domu. Kreće u svijet, i nema kome da se prikloni, dok djeca, koja su živjela i dignuta u obitelji, s njom su se emotivno povezala, i proživljavala sve ono što život donosi ( dobro i zlo). Dakle, takvo dijete smatra tu obitelj svojtom, a kuću vlastitim domom, u koji se često navraća i posjećuje ga. Tu su njegovi roditelji – mama i tata, a njihovi potomci su im kao braća. Takvo dijete ni za koga ne zna, nego za njih, i to su njegovi najbliži.
Podatke tko je i kada bio u Državnoj dječjoj koloniji u Mraclinu gotovo je nemoguće utvrditi: ostaje samo da se po sjećanju porodica kod kojih su bili napravi popis kakav takav i da se to evidentira. S toga smatram da se svi mještani koji imaju takve podatke o toj djeci uključe u ovu akciju prikupljanja podataka, tako da dio povijesti i sjećanja ostanu upisana za generacije koje dolaze, jer to je važan dio iz povijesti Mraclina.
