Ugledna književnica Božica Jelušić ovih je dana dobila još jedno važno priznaje, nagradu “Zvane Črnja” za knjigu eseja “Kajogledi, vnebogledi”. Ova zauzeta zagovornica kajkavskog jezika i kulture, rođena Podravka, u razgovoru za novi broj Vijenca govori o odumiranju tradicionalnoga sela i kolektivnoga života. Donosimo izvadak, a razgovor je u cijelosti dostupan na Vijenčevom portalu.
“Čovjeka žalosti zapuštena i neobrađena zemlja, stara ruralna arhitektura koja nestaje: štagljevi, bunari, valovi za napajanje stoke, žitnice, koševi za kukuruz, kokošinjci, jata gusaka, pure na visokom dudu ili drvima složenim u kutu dvorišta, kotao za lukšiju, ćupovi na ogradi, limene kante za mlijeko i crvene rajngle s bijelim točkicama, pa svinjci, trapovi za krumpir, sve te stvari… Jednostavno, kao da bi netko gumicom prebrisao dječji crtež s ploče, i kao da se nekakav lažni polugradski život ušuljao u pokrajinske prostore i kote. Ne mislim pritom na tehniku, koja je meni sporedna, već na običaj da se sve donese izvana, u plastičnoj vrećici, da se za svaku sitnicu bježi u dućane i robne centre, dok su stare vještine preživljavanja posve potisnute. Tradicija malih i velikih vrtova, na primjer, umijeće organskog uzgoja, domaća tehnologija proizvodnje sireva, ulja, kruha, zimnice, to je ono što zapravo nestaje pred našim očima. Tradicionalno selo odumire, baš kao i oblici kolektivnog života u obavljanju poslova, budući da su strojevi zamijenili i potisnuli ljude. Ali bez druženja i okupljanja nema priče, pjesme, prijenosa znanja, i, stvarno, homo faber postaje nekakav kuriozum u slici tehnološke budućnosti. Što se smiraja tiče, mislim da većina ljudi danas traži utjehu u kiču, površnoj zabavi, trivijalnostima, u podizanju adrenalina u sportu, u političkim trvenjima i potkurivanjima. Malo je ljudi koji bi zaista sav svoj rad i nastojanja posvetili ‘časti i dobru zavičaja’.”