Ljeto je! Vrućina! Praznici su pa su nam unuci došli u posjetu. Popili su hladnu limunadu, legli na kauč i uzeli mobitele u ruke….
„Mileni moji, imam ideju! Idemo u vinograd ! Tamo imamo jednu jabuku koja dozrijeva baš u ovo doba godine pa ćemo je obrati“ – predložila sam. Nisu bili baš oduševljeni, ali kad smo ušli u našu klet građenu 1900 god., staru dakle 123 godine, ugodno su se iznenadili. „Baka, kako je tu ugodno! Kaj i tu imate klimu?“ – uzviknuli su.
„Kakva klima?! Tu nemamo ni struju ! Ovako ugodno je zato što je klet građena od hrastovine, a to drvo je odličan izolator. Isto tako je i u čardaku, drvenoj kući na kat kakvih još uvijek ima i u Mraclinu. Ja sam rođena i odrasla u čardaku. Sjećam se da po zimi nikad nismo ložili gore u spavaćim sobama, a nije nam bilo hladno. Ljeti pak nikad nije bilo vruće u prostorijama“.
„Zašto su u Mraclinu ljudi gradili čardake?“- upita Zora.
„Zapravo, u cijelom Turopolju i Posavini drvo je bilo osnovni građevni materijal za gradnju domova. Neke kuće su bile prizemnice, neke na kat – čardaci, a i sve gospodarske zgrade – npr. staje, svinjci, kokošinjci, komare (male sobice) itd. – bile su drvene. Od drva su rađeni i svi uporabni predmeti: alati, namještaj, tkalački stanovi i svi ostali predmeti koji čovjeka prate od rođenja do smrti. Sve je to bilo moguće zato što je u blizini Turopoljski lug, velika šuma hrasta lužnjaka. Turopoljci su na više načina koristili blagodati te šume. Hrast lužnjak bogat je žirom, pa su ljudi upravo žirom hranili svinje pasmine turopoljka koje su cijelu godinu boravile u šumi. Osim toga Turopoljci su kao slobodni seljaci-plemići imali pravo sječe hrastova prema „ovlašteničkom pravu“ (jušu) i zato je hrastovina bila osnovni građavni materijal.
U Mraclinu je bilo najviše čardaka. Majstori paliri (tesari) čardake su gradili od tesanih ili piljenih greda ili planjki koje su se slagale jedna na drugu. Tako su izgradili stijene (vanjski oblik) čardaka. Na uglovima su planjke bile spajane karakterističnim načinom u „hrvaški vuglić“ (ako su krajevi bili neotesani i preklapali se tako da vire izvan spoja) ili u „nemški vuglić“ (ako su krajevi bili otesani i poravnani jedan s drugim). Svaki čardak ima stepenice izvana kojima se dolazi na gajnk (nešto kao balkon). Ograde stepeništa i gajnka su često ukrašene izrezbarenim daskama i predstavljaju prava mala umjetnička djela majstora tesara. U prizemlju čardaka obično se nalazila jedna velika prostorija u kojoj se boravilo, kuhalo, tkalo na tkalačkom stanu, prelo i radilo poslove koji se rade zimi kad nije bilo radova u polju. U toj prostoriji najčešće dominira veliki drveni stol oko kojega se okuplja cijela obitelj kod jela, a nama djeci bio je prava blagodat za igru. Djeca iz susjedstva skupila bi se oko stola u dugim zimskim noćima, kad još nije bilo TV-a, i tada smo igrali društvene igrice koje su nam bile odlična razonoda i veselje. Baka je obično uz peć sušila koštice od tikvajni (bundeva) što su bile jedine, ali zdrave grickalice. U dijelu čardaka bila je pemnica (podrum) u kojoj su se spremali poljoprivredni proizvodi uzgojeni na vlastitom polju ili vrtu. Tu su se nalazile i bačve s vinom, a na zidu su visjeli alati potrebni za preradu grožđa: brenta, lakomica, greštvalka, preša – sve od hrastovine. Na katu je bila sobica za dedu i baku. Stariji sin bi obično dobio veću sobu „prvu hižu“, a mlađi sin „zadnju sobu“. Sve te sobe bile su zapravo spavaonice jer se kuhalo, jelo, radilo i boravilo u velikoj doljnjoj prostoriji. U svakoj od navedenih soba bio je namještaj koji su snahe donosile u miraz. Sve je bilo od drva, najčešće od hrastovine. Moj tata, stolar, napravio je puno takvog namještaja. Bili su to ormari, kreveti, stol, stolice, psihe (veliko ogledalo) i ladli (posebne škrinje) za čuvanje ruha. Zapravo, škrinja je bilo različitih i raznih veličina u skladu s namjenom. Male škrinje čuvale su novac i dokumente, posebno „listine“ o priznavanju plemstva. U većima se čuvalo ruho, a najveće su služile za čuvanje pšenice i ostalog žitka (uroda). Evo, mi ovu našu hrastovu škrinju sada upotrebljavamo za spremanje pića i morate priznati da su sokovi ugodni za piće, a ne prehladni kao iz frižidera.
Osim kuća za stanovanje obitelji vješti majstori izgradili su u Turopolju od drva prekrasne crkve i kapelice koje predstavljaju vrhunski domet pučkog stvaralaštva. Autori koji su opisivali te crkve nazivali su ih „turopoljske ljepotice“, a ja mislim da s pravom možemo naše čardake nazvati turopoljskim ljepotanima“.
„U pravu si, baka, ali rekla si da ćemo brati jabuke! Ti si se raspričala i još ništa nismo nabrali“ – veli Lovro.
„O, pa još stignemo! Uzmite košaru i idemo po jabuke! Kod kuće ću vam ispeći štrudlu od jabuka jer znam da to jako volite“ – rekla sam.
„Baka, baš nam je lijepo s tobom! Uvijek naučimo nešto novo i korisno“ – zaključili su!
