‘Mladost je sretno doba u kojem čovjek počinje vjerovati u sebe, a još nije prestao vjerovati drugima’. Ivo Andrić
Zakoračili smo u još jedan divan ljetni dan. Koji tjedan poslije dana kada su padala stabla i njihali se krovovi. Zrak opet isijava iskrice i osmijeh koji nam ne silazi s lica, oko glave leti ljetni leptirić, ostajemo udubljeni u svoje misli. Bek je danas vatrogasac, i dalje pronalazi svrhu u stvaranju velikih dimova i kažiprstom strastvenog pušača ukazuje si da u životu nema slučajnosti. Zna da ima izlaza. Izlaz uvijek postoji. Budi dobar, lijepo sanjaj.
Jučer smo u tercetu hodali po istoj zemlji i na istom dvorištu kušali zrak. Iza naših života nikada nije stajala opomena pred ovrhu, nisu stajali životi nastanjeni u bajkama i lamentacije o lagodnom životu. Toga ima samo u snovima, rekli smo si. Doticali smo se tek naučenih strahova, odlučni ponekad pridići se nakon misaonih nokauta i reći si – ne više! U redu je, netko nas je tijekom života kritizirao, netko nudio oblak tišine nakvašen suzama; širili smo zjenice i dizali glavu… Sve je ipak završilo predivnim pjevom sa obližnjeg balkona, uz nekoliko usputnih čašica u smiraj dana. Znamo da ima izlaza. On uvijek postoji… Biti dobar, lijepo sanjati? Opet pišem gluposti, ali već sam vas naučio tome pa i nije tako strašno. Veli mi susjed da me je lijepo čitati, ali ima jedna mana – ništa ne razumijem.
Populizam nikada nije bio karta na koju ću igrati. Volim tiha buđenja, korake unaprijed, slobodne putove i one neutabane, koji čekaju naše cipele. Volim ostaviti tragove nekome kojeg tek čeka neko putovanje; mojom stazom, ali u njegovim cipelama. Dok šećem nepoznatim ulicama tek odmaram oči na zidovima drugačijih zgrada, pod nogama osjećam neko drugo tlo, u nosnicama je i miris moga mjesta. Sve je to odmor za dušu, ona nije stvorena da bude u lancima. Ona je slobodna, dio je svijeta i zaslužuje nas upoznati. Može li se i duša umoriti? Opet pišem gluposti. Jedan mi je rekao da ne treba pisati u prvom licu jednine. Zato ću kolumnu ubuduće staviti u – drugo lice množine.
Otporni ste na vrijeme, iskustva, godine; vaši godovi svjedoče životu. Čeznete za ugrijavanjem sunčevom toplinom, volite osjetiti i dobiti boju, miris, potpis prirode. Popodne vas možda čeka razgovor ugodni sa istomišljenicima. Tri prazne stolice podsjećaju na tri izgovora. Svi volite biti voljeni i prihvaćeni, ali zaboravljate da to kreće od vas. Neke stvari se naprosto ne govore javno, istina nikada nije bila popularna kada je javno izrečena. Uvjerili ste se da život nije samo ovaj trenutak. Živite ga i ne razmišljajte o žanru. A onako usput ga i zapisujte. Treći je pak pomislio da se na portalu čestitaju rođendani, ma ne… Nismo Radio Ban ovina, treći, nismo. Valja tek poštovati štivo, ili ga ne dirati, svejedno je. Treći. Kajgot!
Svatko ima svoje razloge. Ljudi razumiju samo se ponekad boje prihvatiti istinu. Dočekali smo dane kad je loza stidljivo izbacila bujne listove, zrak postao opojno sladunjav, brijeg i dolina izgledaju kao tepih od mahovine, pčele i leptiri veselo oblijeću oko propupale voćke, ptice pjevaju. Dočekali smo, može se. Sve drugo ostavlja nas blijede, vidno iscrpljene i neispavane. Dočekali smo dane prepune niski od riječnih bisera, diskretnih mirisa francuskih parfema, bez naručenih klijenata i brižno odabrane odjeće savršenog kroja. Skinuli smo se, ili su nas skinuli, razgoliti smo sav svoj bijes, frustracije i intimu. Svijet je ostao i postao tek masivna smeđa voštana svijeća od prirodnog voska, koja brzo sagorijeva. Prebrzo.
Mnogi zapisi i odišu osobnim porazima. Možda je došlo vrijeme i prestati. Možda je kriv ovaj pamtljivi miris ljeta koji neodoljivo podsjeća na bezbrižnost nekih nježnih godina i snagu prisutnosti one čije crte lica još uvijek prepoznajem u potpunim strancima. Krivo je i plavo nebo, krivo je i plavo more, crno-bijeli dres i crno-bijeli svijet. Kriv je i mrak vlastite duše, treba ga brzo istjerati; ponekad mi to i polazi od noge! Krivo je piskaranje, klavir na tri noge, čistačica i reski jutarnji nocturno, svakidašnja jadikovka i mrzlo Karlovačko Maxx00. Tiho zastajemo. Pomirili smo se s porazima, tako brzo i tako lako, jednostavno, bez boli. Jer, ako je on zaboravio nas, zaboravit ćemo i mi njega. I biti dobri, i lijepo sanjati…
‘Čudno kako je malo potrebno da budemo sretni, a još čudnije kako nam često baš to malo nedostaje’. Ivo Andrić