DANAS NAŠA CRKVA SPOMINJE I SLAVI

SVI SVETI I DUŠNI DAN

Svi sveti, 1. studenoga. Po kršćanskoj tradiciji, koju prihvaćaju i mnogi nekršćani, dva dana u godini, 1. i 2. studenog vjernici se posebno sjećaju i u duhu povezuju sa svojim pokojnicima: to su blagdan Svih svetih i Dušni dan. Ne tek uspomena, nego i zapretana vjera u prekogrobni život i Božju nagradu daje pravi smisao ovim danima i onomu što u njima činimo.

Zabilježene povijesne tragove blagdana Svih svetih nalazimo u 4. stoljeću. Crkva je od svojih početaka jednom godišnje slavila sve svete mučenike. Crkva, dapače, od samih početaka u bogoslužju (liturgiji, misi) imenom spominje svoje mučenike. Kako je broj mučenika i drugih svetaca vremenom narastao, pa ih je bilo nemoguće sve nabrojati, Crkva ih je mnoge od njih razvrstala u kalendar, slaveći njihov spomendan u određeni datum. No i tu se našla samo manjina svetaca pa zato uvodi blagdan Svih svetih. “Pod izrazom “svi sveti”, ne misli se samo na osobe koje su službeno proglašene svetima. Mnogo je veće mnoštvo onih koji nisu stavljeni ni na oltar ni u kalendar, a u životu su ostvarili velika djela ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Upravo te želi Crkva počastiti blagdanom Svih svetih. Takvih je zasigurno bilo i ima i u našoj blizini. Neupadljivi, zaboravljeni ljudi koji su savjesno obavljali svoj posao i dužnosti, često podnosili nepravde, pokorom i trpljenjem zadovoljili za svoje grijehe i svjedočili veliku požrtvovnost: majke, očevi, vrsni radnici svake ruke, liječnici, branitelji domovine i ljudi svih zanimanja…. svi oni pripadaju mnoštvu svetih i njima je posvećen blagdan Svih svetih. Crkva poziva sve ljude da ih se sjeti, da im se zahvale i preporuče. To je prvi smisao posjeta grobovima.

Današnje generacije su navikle blagdan Svih svetih zvati “danom mrtvih”, što je netočno! Iz upravo iznesena sadržaja ovog blagdana. Nije točno ni s obzirom na vjernike, jer je kršćanska poruka da smrt nije kraj, nego samo prijelaz, “most”, mučno rađanje u novi život, život s Bogom “oči u oči”.

Dušni dan, 2. studenoga (povezanost sa svetkovinom Svih svetih)

Dušni dana ili Dani svih vjernih mrtvih je, najljepše je reći, svetkovina duša. Naši pokojnici su otišli “tamo”, ali naša se komunikacija s njima nastavlja. Doduše, u drugom i drugačijem načinu izražavanja. Zemaljski način međusobne povezanosti zamjenjuje molitva, meditacija, a za vjernike je tu i najpovjerljiviji posrednik, “onaj treći”, Bog, Otac neba i zemlje. Koliko god to izgledalo neobično, upravo je na taj način razgovor s pokojnicima dublji, doživljeniji nego li je često bio u površnim i usputnim među-osobnim odnosima za zemaljskog puta. Gotovo u pravilu svoje pokojnike više cijenimo nego kad smo bili s njima ovdje na zemlji vidljivo zajedno. Donosimo im cvijeće, svijeće, uređujemo grobove! Za zemaljskog života nismo bili uvijek tako pažljivi. I nismo uvijek svijetlili jedni drugima. U svemu tomu, u ovim tako ljudski bliskim danima svi ljudi bivaju bliži s onima koji su na drugoj obali, ovdje međusobno, samima sebi i Bogu. – a Dušni dan u crkvama se služi po nekoliko misa za sve pokojne. Gdje je to moguće mise se služe i u grobljanskim kapelama (crkvama).

Poštovanje tijela. Kod blagdana Svih svetih naglasak je na ono “svih”, po cijelom svijetu, kroz svu povijest, a Dušni dan (2. studenoga) upravlja vjerniku misao više na njegovu pokojnu rodbinu, prijatelje, pretke, poznanike, sunarodnjake. Slaveći Sve svete vjernik se duhom i vjerom uzdiže u nebesku, Božju slavu, u budući, vječni život, svrhu ovozemaljskog življenja. I s tog gledišta je to sadržajem radostan blagdan. Na Dušni dan, naprotiv, vjernik daje oduška i svojoj ljudskoj, prirodnoj, zemaljskoj žalosti. Ne gubeći kršćansku nadu. Povrh toga Dušni dan budi u vjerniku – poštovanje prema čovjekovom tjelesnom, vremenitom životu, općenito prema tijelu.

Crkva je oduvijek iskazivala poštovanje svojim pokojnicima. Štoviše, častila ih je budući da su ta tijela bila posvećena sakramentima, napose krstom i euharistijom, i jer će ona kod drugog Kristovog dolaska (na Sudnji dan) uskrsnuti i biti s njim u slavi. To je vrhunac kršćanske vjere i nade koja preseže ovozemaljsko iskustvo. Upravo iz tih razloga se u Crkvi razvilo štovanje mučenika, svetaca. No nikada se nije prestala poštovati svakog pokojnika.

Misa za pokojne i blagoslov grobova. – U 2. stoljeću nalazimo tragove da su pokojnike spominjali kod euharistijske žrtve (mise). I dandanas u svakoj misi Crkva moli: “Spomeni se naše braće i sestara, koji usnuše i nadi uskrsnuća, i svih koji preminuše u tvom smilovanju; privedi ih k svjetlu tvoga lica…” U bogoslužju za pokojne molitva Crkve ide u dva smjera: njom se iskazuje poštovanje do pokojnikâ, članova Crkve, koji su po sakramentima “udovi Kristova Tijela”, i drugo, Crkva moli za sve pokojne, bez razlike: da im Bog iskaže milosrđe, ukoliko u času smrti nisu bili sasvim dostojni njegove nagrade i slave, ukoliko nisu bili sasvim čisti. S tim u vezi je i poznati običaj, da u ove dane damo svećeniku blagosloviti grobove svojih pokojnika, da osobno za njih molimo, da dajemo za njih služiti misu, najvrjedniju molitvu i spasenjsko djelo. Takva misa je ne samo korisna pokojnima, već po njoj vjernik s njima izmiruje svoje krivice, koje im je u zajedničkom životu nanio. Stoga rodbina, bližnji, prijatelji takvoj misi, ako mogu, i prisustvuju.

Svijeća Plemenit je i pun simbolike običaj zapaliti svijeću na grobu. Svjetlo koje “hrani” rastopljeni vosak svijeće na ponajprije je simbol Isusa Krista, koji se za nas iz ljubavi žrtvuje; ujedno su zapaljene svijeće znak pripravnosti za Gospodina koji dolazi. Stoga goruća svijeća označava Kristovu nazočnost: na oltaru, kod evanđelja, pred tabernakulom i izloženim Presvetim. No svijeća i inače prati krštenikov život: ona se pruža kršteniku na krštenju, on je nosi kod prve pričesti i u uskrsnoj noći; kao zaručnička svijeća prati mladence kod vjenčanja, a kao samrtnička svijeća i u posljednjem životnom času; uz zapaljenu svijeću se rađa, umire i putuje grobu. Svjetlo svijeća progoni tamu.

Pijetet i plemenitost – Ivan Zlatousti, biskup s početka 5. stoljeća, zapisao je tadašnju kršćansku praksu štovanja pokojnika ovom rečenicom: “Pomozimo pokojnima molitvom i prilozima za siromašne!” Izvrstan je način kako se živi čovjek odužuje svojim pokojnima: da daruje potrebne, doprinese u karitativne svrhe. To je sigurno i puno plemenitije od, primjerice, kupovanja skupih vijenaca, koji su ponekad više izraz vlastite taštine nego pijeteta spram pokojnih, i nimalo ne koriste pokojnima. Sve češće se može pročitati na osmrtnicama, plemenita poruka, da rodbina izričito želi da svoj pijetet izrazimo ne kupovanjem skupih vijenaca, nego prilozima u neke humanitarne svrhe.

Izvor: S Bogom svaki dan

Facebook komentari