Iza nas su najradosniji dani u godini. Došašće kao priprema za dolazak na svijet malog Božića zasigurno je razdoblje u kojem nitko od nas nije isti kao u ostatku godine. Sam Božić kao vrhunac povijesnog događaja, rođenja Boga u ljudskom obličju, u liku malog djeteta, je nešto što naš ljudski um propituje; kako se to sve dogodilo… I unatoč svim pitanjima, vjerujemo u ono što su proroci navijestili i evanđelja prenijela.
Kad moja mama priča o Božićima pri Perušinima, onda je njeno lice ozareno. Njezina sjećanja su puna radosti i mirisa bakinih salenjaka i gibanica koje je baka čuvala pod ključem, na metar složenih drva na gajnku, jer se tih dana radilo samo nužno. Sve te pripreme su tekle u miru i veselju. Naše su pripreme grozničave i pune stresa.
Konzumerizam nas odvlači na bjesomučno trošenje, mi nemamo vremena uživati u isčekivanju. “Tak mi je ko da ni ni bilo Božića”, to su uglavnom komentari koje čujem ovih dana. I to je točno. Božić je samo jedan dan. Sve ono što mu prethodi je jurnjava kao da sutra ne postoji. Sve poliramo do visokog sjaja. Kuće, okućnice, a zaboravimo svoju nutrinu.
Povratak u stvarnost je prilično nezgodan. Osvijestimo da život ide dalje, oni koji su bili usamljeni tijekom blagdana, bit će i dalje. Siječanj kao “najdulji mjesec u godini” pokaže svoje lice kroz račune koji će ipak stići na naplatu, kroz otuđenost, jer nitko nikome ne otvori vrata, kroz postblagdansku depresiju koja sve više uzima maha. Od “najljepših blagdana ikad”, kako se nameće u medijima, ne ostanu čak ni lijepe uspomene. Nismo ih stigli stvoriti jer smo stvarali prolazne užitke. Toliko su nas “filali” sa duhom Božića da smo stvorili nekog imaginarnog duha kojemu sve podređujemo. A naš duh Božića ime ime. Jedno i jedino i s nama je 365 dana u godini. On ostaje i kad se lampice pogase, boreki pospreme na reciklažu, kuglice spreme u kutije. On ostaje kad sav blagdanski duh nestane, a ostane samo čvrsta vjera koja živi mimo sveg blagdanskog šušura i najbolji je lijek kad potonemo i kad nas preuzme beznađe.
Ɓožić je svaki dan, ako mi tako želimo. Ostali vanjski pokazatelji neka budu dekoracija ugodna oku, ali ako je samo u tome smisao, brzo dođe do zasićenja. Kakve ćemo mi priče pričati svojim unucima, vrijeme će pokazati. Možda se i naša lica ozare ako ćemo uz sjećanja na kolače moći reći – bili su to divni obiteljski trenutci, provedeni u miru i spokoju. Ako to uspijemo, onda je Božić ispunio svoje poslanje, a mi smo ga oživjeli svojim životima.
