U proÅ”losti je veÄina mraclinskih obitelji sijala konoplju od koje su se tkala platna za narodne noÅ”nje, koje i danas postoje te su kao materijalna baÅ”tina ovog kraja svjedok jednog minulog vremena.Ā
Nakon Å”to bi se konoplja posijala i narasla, nije se ni brala ni žela: konoplja se Äupala sa korijenjem. Zatim bi se odvozila u Novo ÄiÄe, gdje bi se namakala u bari otprilike mjesec dana. Svaka obitelj bi svoju konoplju ogradila i opteretila je teretom, da je struje ne raznesu.Ā Namakanje je trajalo otprilike mjesec dana i tad bi se reklo da je āodradila svojeā ili ākonopla je muÄalaā. Kola u kojima se konoplja vozila iza sebe su ostavljala mokre tragove, a nerijetko su i sami konopljari bili mokri do kože.
Sad je slijedio proces suÅ”enja. Konoplja se u snopovima naslanjala na ograde do potpunog suÅ”enja. Ispod nekog stabla složila se āstupaā i Ävrsti oslonac za onog tko je konoplju ātukelā. ObiÄno bi stariji Älanovi držali snopove, a mlaÄi bi na āstupi tukliā. Svrha toga je bila da se odstrane ljuskice zvane āpozderā.Ā To je bila gruba obrada. Fina obrada vrÅ”ila se na ātrliciā. Sad smo veÄ imali kudelju koja se ÄeÅ”ljala na āgrebenuā poput kose. Potpuno suha kudelja plela se u pletenicu sve dok se nije iÅ”lo presti. Za to nam je služila āpreslicaā na koju se kudelja priÄvrstila. Bilo je izuzetno važno da preÄa bude iste debljine, jer je to bitno utjecalo na izgled samog platna.Ā
NaÅ”e su bake cijeli jedan proizvodni proces dovele do savrÅ”enstva, o Äemu svjedoÄi ostavÅ”tina koju brižljivo Äuvamo. Hvala im na tome.

