U proÅ”losti je većina mraclinskih obitelji sijala konoplju od koje su se tkala platna za narodne noÅ”nje, koje i danas postoje te su kao materijalna baÅ”tina ovog kraja svjedok jednog minulog vremena. 

Nakon Å”to bi se konoplja posijala i narasla, nije se ni brala ni žela: konoplja se čupala sa korijenjem. Zatim bi se odvozila u Novo Čiče, gdje bi se namakala u bari otprilike mjesec dana. Svaka obitelj bi svoju konoplju ogradila i opteretila je teretom, da je struje ne raznesu. Namakanje je trajalo otprilike mjesec dana i tad bi se reklo da je “odradila svoje” ili “konopla je mučala”. Kola u kojima se konoplja vozila iza sebe su ostavljala mokre tragove, a nerijetko su i sami konopljari bili mokri do kože.

Sad je slijedio proces suÅ”enja. Konoplja se u snopovima naslanjala na ograde do potpunog suÅ”enja. Ispod nekog stabla složila se ‘stupa’ i čvrsti oslonac za onog tko je konoplju “tukel”. Obično bi stariji članovi držali snopove, a mlađi bi na ‘stupi tukli”. Svrha toga je bila da se odstrane ljuskice zvane “pozder”. To je bila gruba obrada. Fina obrada vrÅ”ila se na “trlici”. Sad smo već imali kudelju koja se čeÅ”ljala na “grebenu” poput kose. Potpuno suha kudelja plela se u pletenicu sve dok se nije iÅ”lo presti. Za to nam je služila “preslica” na koju se kudelja pričvrstila. Bilo je izuzetno važno da pređa bude iste debljine, jer je to bitno utjecalo na izgled samog platna. 

NaŔe su bake cijeli jedan proizvodni proces dovele do savrŔenstva, o čemu svjedoči ostavŔtina koju brižljivo čuvamo. Hvala im na tome.