Stoje s lijeva na desno: Branka Å tuban Å rÅ”ekova, Ljiljana Kotrman, Branka Matanović Joskina, Ljubica Cvetnić Linekova, Marica Roginić i Katica Dvorneković iz Okuja, Verica Kos Bojsova, Melita Galeković Brkina, Darinka Kos Rokićeva, Mirjana Galeković Majstorova, Ljubica Galeković Grofova, Å tefa Bartolić iz Okuja, Vesna Navračić, Ljiljana Kovačić Jerbekova, Vera Dvorneković iz Okuja i Katica Križanić Fanjsekova. Čuče s lijeva na desno: Zlatko Kovačić Truli, Zlatko Galeković Blažev, Željko Galeković Å iljo,iznad njega stoji Đurđa Magdić (kćer učiteljice Elizabete Magdić) Bač iz Okuja, Zlatko Kovačić Mamičin, Stjepan Kos Čikov, Josip Dvorneković iz Okuja, Josip Å tuban Å tuka, Stjepan Brozović Koka iz Okuja, Vladimir Prvonožec Å eÅ”o, Nikola Golubić i Fabijan (mislim da je Dvorneković) iz Okuja. Učiteljica je Elizabeta Magdić.

Vani je već polako mirisalo na jesen. Zadnje plodove svojega rada vrijedni ljudi spremaju za dugu zimu pred njima. Mraclinskim dvoriÅ”tima odzvanjaju zvuci banzeka. Tetec Vid i Malin djed Janko, pile drva. Boje jeseni proÅ”arale su drveće, a jata lastavica okupljaju se i spremaju na dugi put.

Prekrasan sunčan dan, tog 1. rujna 1966. godine. Za Malu vrlo značajan. Prvi je dan Å”kole. Sve je tu. Nova torba, knjige i bilježnice koje je mama zamotala u plavi pak-papir. Na svakoj naljepnica s imenom: Vesna Navračić ā€“ 1. razred. Tu su i nove, novcijate papuče i crna kuta sa bijelim gumbima. JoÅ” dan prije, torba je bila uredno složena i na stolcu čekala jutro da se krene.

Sve, baÅ” sve, Mala će naučiti u Å”koli. Do tada, nije ona imala vremena učiti pisati slova i brojke. Život je bio vani, po seoskim dvoriÅ”tima, praÅ”njavim putevima i zelenim livadama koje su okruživale Mraclin.

Taj prvi dan Å”kole bijaÅ”e za Malu poseban. Prvi i posljednji puta do Å”kole iÅ”la je u pratnji mame. Već sutradan, Mala će morati sama. Å kolskim dvoriÅ”tem odjekivala je vriska i smijeh, a oni stariji, već iskusni Å”kolarci, dočekali su prvaÅ”iće zadirkujući ih nazvavÅ”i ih ā€œprdorepciā€. Maloj se to baÅ” i nije svidjelo, ali nije se ona previÅ”e zbog toga brinula. Bila je toliko uzbuđena i odjednom ā€œvelikaā€ i sva važna, da je niÅ”ta nije moglo obeshrabriti.

Na ulazu u Å”kolsko dvoriÅ”te dočekao ih je učitelj Franjo Jurdana. Mama ga je pozdravila i izmijenila nekoliko riječi s njim. Bio je on učitelj staroga kova, proćelav sa brkovima, nekako mrkog pogleda, u svoje doba i mamin učitelj. Mala se je, iako do tada hrabra i otvorena, ovaj puta stisnula uz mamu. Ni riječi prozborila nije! Pogled joj je kružio Å”kolskim dvoriÅ”tem na kojem se je s lijeve strane, ispod stare lipe, nalazio bunar i sukaÅ”nica iza, koje je bilo veliko lijepo pokoÅ”eno i uređeno igraliÅ”te. ā€œBaÅ” lijepoā€, pomislila je Mala, ā€œima dovoljno prostora za igruā€.

U učionici je prvaÅ”iće dočekala učiteljica Elizabeta Magdić. Prva slova i brojke Mala je naučila upravo od nje. Živjela je, baÅ” kao i učitelj Jurdana, sa svojom obitelji u stanovima uz Å”kolu. Å kola je imala samo dvije učionice, jednu u prizemlju, drugu na katu. U svakoj učionici bila su spojena po dva razreda, jer u Å”kolu se je iÅ”lo samo u jutro.

Taj prvi dan i nije trebalo knjiga. Bilo je to samo upoznavanje. Sklapana su prijateljstava koja traju joŔ i danas, prijateljstva za cijeli život. I, iako kasnije život odvede svakoga njegovim putem, ta su prijateljstva trajna, a ti prijatelji su uvijek tu negdje. Mala i njezine prijateljice Branka Joskina, Lila Jerbekova, Melita Brkina i Vera Bojsova, joŔ dan danas druže se i dijele životne tuge i radosti. Petorka je to za sva vremena!!!

Poslije tog 1. rujna 1966. niŔta viŔe nije bilo isto. Bezbrižnost male musave plave djevojčice ostala je zarobljena u praŔnjavim putevima, grmovima punim kupina, zaspala je u čarobnim igrama jednog prelijepog djetinjstva.

Ljiljana Kovačić Jerbekova i Vesna Navračić