U ove vruće i sparne ljetne dane – kad se čak i oni neskloni znojenju obilato znoje, jer se organizam na taj način hladi – blagodati tekuće vode i sapuna su nam od neprocjenjive koristi.
Kroz povijest, najviše smo “smrdeli” krajem Srednjeg vijeka. Antičko doba je imalo visoko razvijenu svijest o higijeni, o čemu svjedoče brojni artefakti s arheoloških nalazišta. Javna kupališta bila su brojna i svi su ih obilato koristili. Srednji vijek je iznjedrio neke druge higijenske navike, pa se osobnom higijenom smatralo redovno mijenjanje donjeg rublja i neumjereno korištenje mirisnih vodica. I oni su imali javna kupališta, koja su se najčešće gradila blizu pekarnica, iz praktičnih razloga – iskoristili su toplinu koju su pekarnice proizvodile. Zatvorena su nakon što su puteni užici uzeli maha, a time i širenje zaraznih bolesti. Priča kaže da se francuski kralj Luj XIV. u svom životu okupao samo dva puta i to na preporuku liječnika jer je imao snažne glavobolje. Kako su se one nastavile i nakon kupanja, zaključio je da to njemu ne treba. Zadržao se na pranju lica i ruku.
Uspoređujući higijenu današnjih Mraclincof i onih koji su živjeli sredinom prošlog stoljeća, uspoređujemo nusporedivo. Ondašnji resursi i spoznaje u odnosu na današnje su sasvim drukčiji. Ovo je priča o kolektivnoj zarazi tjelesnim ušima koja je jedne godine poharala Obrež. Općenito, danas su tjelesne uši iskorijenjene, dok su uši glave ciklička pojava. Zamislite jednu običnu večer u jednoj mraclinskoj familiji, kad mater primijeti koloniju ušiju na članovima svoje obitelji, uključujući i na sebi. Uši su se i onda povezivale s higijenom pa je to bila tabu tema, ali je ipak isplivalo kad su jedni drugima priznali kakve “kvartirnike” imaju i napravili opću hajku na dobrovoljnog darivatelja koji ih je velikodušno rasipao kud god se kretao. I ušli su mu u trag. Svinjar kojem higijena nije bila ni na kraj pameti, a uši gotovo kućni ljubimci, bio je izvorište najezde tjelesnih ušiju. No, one nisu nimalo bezazlene, mogu prenijeti ozbiljne bolesti poput pjegavog tifusa.
Vratimo se na onu večer kad je u jednoj mraclinskoj kući krenuo rat protiv ušiju. Inače, zadržavaju se na odjeći, pretežno u naborima, pa kad je gazdarica raširila “rance na rubače” bilo ih je na stotine. Cijelu je noć u loncima na šporetu na drva iskuhavala odjeću i sve što je bilo moguće na taj način tretirati. Ostalo je spaljeno. Vjerojatno su se i druge obreške familije na taj način rješavale tih nametnika.
Danas smo uglavnom čisti. Činjenica je da neki ipak svojim mirisima odaju da im kupanje nije omiljena aktivnost, ali, daleko je to od vremena kad se kupalo samo subotom i vjerovalo da mokra kosa može izazvati meningitis, a izlazak neposredno nakon kupanja – upalu pluća. Još su nam ostali hladni beton i propuh kao prirodni neprijatelji, po čemu nas svijet raspoznaje, jer, Hrvati od toga, prema nekim anketama, najviše zaziru. Možda bi, da se sretnemo sa nekim svojim pretkom, jedni drugima smrdĵeli – oni nama po prljavštini, a mi njima po svim mogućim miomirisama koje je industrija proizvela. E, ta razmjena iskustava iz receptora mirisa bi bila zanimljiva, za sve prošle i buduće generacije.
