Naš Tona dugi niz godina vodio je krave na ispašu. U stadu je bilo tridesetak i više krava. Njegov rajon bio je od crkve do Črešnjevice. Od crkve prema pruzi bio je rajon Vere Grajfove. Svako jutro iza 6 h Tona je svojim bičem dao znak za polazak. Bič je imao kratku drvenu dršku i štrik dugačak oko 3 m. Uvijek bi stao na raskrižje kod dućana i opleo dva, tri puta. “Pucanj” je bio toliko snažan da se čulo do kraja sela. U tome je bio pravi majstor. Mnogi su se okušali, ali im nije pošlo od ruke.
U ono vrijeme bilo je kućanstava koja su imala dvije, pa čak i tri krave koje su išle na ispašu. Dogovor je bio – koliko krava čuva, toliko je dana u toj obitelji na košti. To znači da je na ručku i da dobiva “brašno”. Brašno je bilo doručak kojeg je dobio u torbi. Obično je bilo špeka, sira ili kuhanih jaja, kasnije i mesni doručak, kruha, ponekad i gibanice. Našlo se i vina za okrjepu. Moja baka znala mu je dati svako jutro štamprl do dva rakije. Lijepo se vidi. Iza podneva krave su zbog velike vrućine išle doma. Tona bi tada dolazio na ručak i onda bi otišao na počinak. Oko 15 h krave su ponovno išle na ispašu i vraćale su se predvečer. Svaka od njih znala je put do svoje štale.
Vođenje krava na ispašu imalo je višestruku korist: ušparalo se sijena za zimu, krave su bile u zajednici i nisu bile divlje, a i nisu im tako brzo rasli papki jer su ih hodanjem trošile. Kako sam kao dijete bila znatiželjna, pristavila sam se u štalu kad su kravi Cici rezali papke. Bila je to akcija na koju se duže spremalo, okupilo se dosta susjeda, ali bezuspješno, nisu uspjeli porezati papke. Cica je i u ono vrijeme htjela biti moderna. Na kraju su je moji morali prodati.
Kad su se pojavili zdravstveni problemi naš Tona otišao je u prisilnu mirovinu, a naše krave više nisu išle na ispašu. A krava je bivalo sve manje po našim domaćinstvima i tako je Tona Galeković Dušekov ostao naš prvi i posljednji kravar. Život ga od rođenja nije mazio. Živio je skromno, bez svile i kadife, ali pošteno, ostavivši za sobom trag koji ni danas ne blijedi.
