Dugotrajna suša i nesnosne vrućine koje su harale ovog ljeta uzele su svoj danak. Kiše ni za lijek. Zbog visokih temperatura zasađene kulture su izgorjele, a žedna zemlja ispucala. Poljodjelci koji su imali puno zasađenih hektara s raznim kulturama, i kojima je to jedini izvor zarade, bili su očajni i bespomoćni. Bezuspješno su upirali pogled u nebo i vapili za kišom. S punim pravom su se pitali – isplati li se toliko truda, rada i muke?
Mnoge krajeve Lijepe naše poharala je tuča i olujni vjetar koji je rušio sve pred sobom. Mnogi su ostali bez krova nad glavom. Saniranje štete iziskuje dodatni trud i rad, a i financijski udara po kućnom budžetu koji je kod mnogih Hrvata nažalost tanak. Obično sirotinja nastrada.
Živimo u vremenu kad čovjek misli da je postigao najviši stupanj u razvoju čovječanstva i da može sve. Da može sve, ali – samo do jednog trenutka. Jedan od pokazatelja je atmosferski poremećaj koji rezultira upravo ovakvim klimatskim promjenama koje su poharale cijeli svijet. Jesu li svjesni oni koji kroje našu sudbinu da ipak nije ništa u njihovim rukama. Priroda pamti i vraća.
Mnogi svoju sreću, ugodan i lagodan život traže u drugim europskim zemljama radeći, možda za veću plaću, neki posao koji nikad ne bi radili kod nas. Sami sebe uvjeravaju kako su pronašli sreću i život po mjeri čovjeka. Osjećaji ne lažu, srce nije zadovoljno, teži k rodnom kraju i rodnom zavičaju. Nije “sreća para puna vreća”.
Neki ipak ne gube nadu i vjeruju da se uz trud i rad može dobro živjeti kod nas, ako nisu veliki apetiti. Osobito veseli što mnogi svoja polja i vrtove obrađuju više nego prije, vjerujući da će njihov trud uroditi plodom. U konačnici tako je. Možda s manjim prinosom, ali naš trud ipak se isplati.
I pogled na prekrasan zalazak sunca se isplati, jer je svaki put jedinstven i neponovljiv.
