Berba grožÄa u Mraclinu je oduvijek bila važan dogaÄaj. Danima prije prali su se lajti, pripremale baÄve, Äistili podrumi. U rano jutro, dok je joÅ” rosa pokrivala trsove, kretalo se konjima i kolima prema Goricama. UzbuÄenje zbog vožnje na kolima nije umanjivao strah od bunskog brega na koji se trebalo znati popeti konjskom zapregom. Samo iskusni koÄijaÅ”i znali su to odraditi bez opasnosti za beraÄe u kolima.
Skupila bi se cijela familija i bili su to pravi mali praznici posveÄeni plodu trsovom, koji je na svoj slatki i mirisni naÄin uzvraÄao svu brigu, trud i kaplje znoja uložene tijekom godine. Dovikivanje s brijega na brijeg, meÄusobne poÅ”alice i doskoÄice, bile su sastavni dio tog beraÄkog Å”timunga. U kolima se vozilo ābraÅ”noā koje je zapravo bilo hrana za beraÄe. Suhi sir, Å”unka, pohanci, svega u izobilju. I sve je imalo poseban tek. Naravno da se naÅ”lo i rakije i lanjskog vina za okrijepu neumornim beraÄima. Kako se berba zahuktavala, tako je krenula i pjesma. āDolinom se Å”etala, djevojÄica mlada, rosno cvijeÄe birala, plakala od jadaā¦ā, pjesma koju je moj deda pjevao u svim prilikama, pa i u berbi.Ā
U sumrak bi se vraÄali doma, uz obavezno stajanje u bertije na Male Bune, za popiti putnu za kraj berbe. Zahvalilo se Bogu na joÅ” jednoj rodnoj i plodnoj godini, na punim lajtima āzgreÅ”tvanogā grozÄa koje je veÄ zapoÄelo proces pretvaranja u mlado vino, a sve po onoj ljudskoj: grožÄa koliko Bog da, a vina koliko ja hoÄu.
Foto: arhiva Slavice Kos Äikove
