Jutro je. Ljetna vrućina već se je polako uvlačila u sve dijelove moje sobe. Još samo malo, još samo malo želim ostati u krevetu. Djed je već nekoliko puta bio na vratima. Moram ustati. Treba upregnuti Zeku, znam da čeka na mene. Djed mi je uvijek dozvolio da ja to radim. Znala sam ja sa njom.
Izvlačim se iz kreveta. Snena. Oblačim se i šutke odlazim u štalu.
– Dobro ti jutro predivna moja, prozborim
Rukama je pomilujem po glavi i izvodim van. Ona i ja, ljubav beskrajna.
Odrastala sam uz nju. Otkad znam za sebe, ona je bila tu. Bila je crna, duge crne grive i sjajne glatke uvijek čiste dlake. Posred čela imala je bijelu zvijezdu, taj mali komadić bijeloga na sebi. U njoj je bila sva ljepota, gracioznost, u njoj je bilo sve što sam neizmjerno voljela.
Svakodnevno smo djed, Zeka i ja provodili vrijeme radeći na polju. Najviše od svega voljela sam je jahati. Djed bi hodao za plugom, a ja visoko na njoj. Možda sam i ja mogla hodati uz nju, ali djed to nije dozvolio. Bila sam mu najstarija unuka. Prva. On i ja ljubav neopisiva, posebna.
Bilo mi je 15 godina. Kada je doživio moždani udar, bila sam sama sa njim. Otišao je tiho, nečujno, baš kako je i živio. Umro je moj djed. 28. veljače točno u 22 sata. Tada se prvi puta srušio sav moj svijet. Moj prvi gubitak voljene osobe. Ništa više nije bilo kao prije. Nestala su ranojutarnja buđenja, a naša polja ostala su neobrađena. Još jedina veza sa njim bila je Zeka, koja je bila tu, koja me je svojim postojanjem u tim prvim danima tješila, ublažavala moju tugu za djedom.
Nakon nekog vremena, nova tuga. Otac je odlučio Zeku prodati. Prvi sam puta tada osjetila potrebu da nešto promjenim, da učinim nešto da se to ne dogodi. Silno sam je željela zadržati, spasiti. Pa kako ću bez nje? Kako? Nedostajat će mi.
Te zadnje večeri, otišla sam u štalu. Stajala je na svojem mjestu. Kada me je ugledala pozdravila me je mahnuvši glavom. Prišla sam joj tiho i čvrsto je zagrlila. Stajala sam tako dugo uz nju i plakala. Niz njezine velike oči kotrljale su se suze. I ona je plakala.
Rano u jutro su je odveli. Sa njom odveli su i dio mene. Otišla je sa njom ona mala djevojčica kojoj je ispunjavala dane, koju je činila sretnom noseći je svakodnevno na svojim leđima, djevojčica koju je pazila da je ne ozlijedi, da je ne povrijedi.
Njezinim odlaskom zaspalo je i moje djetinjstvo, zauvijek.
Vesna Tafra
U Mraclinu, 26.03.2015.