ASANACIJA U MRACLINU

Mraclin je jedno od najvećih i najstarijih sela u Turopolju. Spominje se još 1249. godine, u spisu u kojem se opisuju međe Turopoljskoga luga. Smješteno u turopoljskoj ravnici, okruženo starim hrastovim šumama, živi svoj višestoljetni život.
Pored Mraclina protiče potočić Ohdina, koji je nekad, nereguliran, zadavao Mraclincima dosta problema. Nakon obilnijih kiša, zbog niskog i ravničarskog terena, voda se dugo zadržavala i stvarala “mlake”. Mlake su postale leglo komaraca, komarci su uzrokovali malariju, vlaga tuberkulozu, nezdrava voda tifus i tako se smjenjivao niz zaraznih bolesti, koje bi se lako spriječile, da su ljudi poklanjali više pažnje svojem zdravlju. Ali u to vrijeme, naš narod, gotovo u svim krajevima slabo je cijenio i njegovao svoje zdravlje – bilo zbog neznanja i neimaštine, bilo zbog ukorijenjenih zabluda. Liječenje je u narodu tada bilo u rukama samoukih seljaka i nadri liječnika.
Tek u drugoj polovici prošlog stoljeća, nakon velikih otkrića o naravi zaraznih bolesti (1885. godine otkrića R. Kocha u Berlinu, te L. Pasteura u Parizu) počinje se pridavati veći značaj, ne samo liječenju bolesnika, nego i staranju o zdravlju, i tek tada dolazi do pokretanja širih akcija za održavanje i unaprjeđivanje zdravlja.
Nepovoljne demografske prilike i u našoj zemlji, trebalo je što prije bar ublažiti, ako ne sasvim popraviti.
Osniva se Ministarstvo narodnog zdravlja u Beogradu, a 28. lipnja 1919. godine dr. Andrija Štampar imenovan je načelnikom za javnu i socijalnu higijenu. Od toga doba, neumorno radi na ostvarenju svojih zamisli, unapređenju i održavanju narodnog zdravlja, naročito na selu. Neumorno putuje po najzabačenijim krajevima tadašnje kraljevine i u njih unosi istine o čuvanju i unapređenju narodnog zdravlja. Širom zemlje podiže zdravstvene stanice, uređuje domove zdravlja, snabdijeva ih materijalnim potrebama i stručnim osobljem. U Zagrebu podiže i ureduje školu narodnog zdravlja i Centralni higijenski zavod, sa svim potrebnim odjelima za proučavanje zaraznih bolesti ljudi i škole, proučavanju pitanja o imunitetu, o preventivnom djelovanju vakcina i seruma. Organizira stalne i pokretne muzeje, izložbe i predavanja za zdravstvenu pouku i propagandu.
Rad dr. Andrije Štampara ističe se kao primjer smišljenog i dobro organiziranog sanitetsko-higijenskog sistema za asanaciju baš onih sela i krajeva gdje su zdravstvene prilike bile naročito nepovoljne. Mraclin je bio jedno od takovih sela, a evo kako je to izgledalo.
Iz originalnog zapisa moga oca Josipa Zrnčića, čitam sljedeće:
„Dana 15.10.1926. godine došla su u Mraclin ambulantna kola sa liječnikom i sestrom pomoćnicom. Nalijepili su po kućama oglase kojima pozivaju stanovnike Mraclina da idući dan u 6 sati navečer dođu u školu, gdje će im se objasniti zašto su došli u Mraclin.
U školu su došli svi, i staro i mlado, tako da nisu svi ni stali u prostoriju, već su stajali po hodnicima i pod prozorom, kako bi mogli čuti sto se govori.
Točno u 6 sati došla su gospoda: dr. Borčić – direktor Higijenskog zavoda, dr. Rasuhin i dr. Hribar – naš kotarski liječnik koji je predstavio gospodu liječnike iz Zagreba i pozdravio Mraclince. Pojasnio je da će od sada pa na dalje, svaki dan u Mraclinu u školi biti liječnik i medicinska sestra, koji će svaki dan od 8 sati ujutro do 4 sata poslije podne pregledavati i liječiti sve, i djecu i odrasle, i ne samo iz Mraclina, nego iz cijele okolice.
Za kratko vrijeme doći će veterinar – dr. Šime Debelić i osnovati veterinarsku stanicu, te agronom gosp. Račić koji će osnovati poljoprivredno-agronomsku stanicu.
Tako je zaista i bilo.
Dr. Rasuhin i medicinska sestra vodili su medicinsku ambulantu, a na pregled su dolazili ljudi iz cijelog Velikogoričkog kotora. Dr. Debelić vodio je veterinarsku ambulantu i imao je pune ruke posla, jer je tada u Mraclinu bilo mnogo krava, konja, svinja i peradi, a uvijek su se javljale neke bolesti. Te godine naročito je harala svinjska kuga, koju nikako nije uspijevao suzbiti. Zbog toga je poslan na specijalizaciju u Ameriku i nakon 6 mjeseci, kada se vratio sa serumom i cijepivom, uspio je savladati tu bolest. Kod krava je uspio spriječiti bedrenicu i metiljavost – kuglicama distola. Konji su obolijevali od neke čudne bolesti, koja se pojavila samo u Mraclinu. Došla je ekipa liječnika sa veterinarskog fakulteta u Zagrebu, ali nisu ustanovili uzrok bolesti. I danas je ta bolest poznata pod nazivom Mraclinska bolest.
Pregledi i liječenja trajali su do zime, a u zimi, kada su prestali radovi u polju, u školi su održavana predavanja, prikazivani filmovi o zdravlju, a odaziv je bio vrlo velik.
U proljeće 1927. godine došao je u Mraclin dr. Andrija Štampar. Osam dana ranije najavio je svoj dolazak, a sastanak sa Mraclincima zakazao je kraj velike seoske bare “Krke”.
Dočekali su ga svi Mraclinci, sa posebnom znatiželjom, zašto ih je doktor sazvao kraj “Krke”, a ne u školi ili u vatrogasnom domu. No, zakazanog dana, točno u 10 sati stigao je dr. Andrija Štampar, dr. Borčić i dr. Rasuhin.
Došli su do “Krke”, mutne, zelene, smrdljive vode, usred Mraclina, veličine oko 3 jutra, pune truleži i smrada i zato osnovnog izvora mnogih bolesti. Stao je na drveni “val” (valjak) kojim ljudi valjaju kukuruz u proljeće, a onda ga ostave u toj vodi “Krke” do novog proljeća. Okrenuo se prema ljudima i rekao:
“Dragi moji Mraclinci, drago mi je što ste se odazvali u tako velikom broju i lijepo vas pozdravljam. Ja sam Andrija Štampar, izaslanik Jugoslavije u “Ligi naroda” u Parizu, a poslan sam tamo od naše vlade, da zastupam našu zemlju u pogledu zdravstva. Prošle zime održana je u “Ligi naroda” velika sjednica na kojoj se raspravljalo o podjeli novca “Rockeffelerove zaklade”. Bilo nas je iz cijelog svijeta – više sirotinje nego bogatih. Trebalo se oštro boriti da se dobi što više iz te zaklade. Hvala Bogu, uspio sam i dobit ćemo novac, jer sam im objasnio kako imamo malo bolnica i ostalih zdravstvenih ustanova, pokazao sam cijelom svijetu statistiku radanja i umiranja kod nas. Nažalost postotak umiranja je zastrašujući, nabrojio sam kakve sve bolesti haraju kod nas i da smatram da se ne može dopustiti da jedna zemlja u središtu Evrope umire od zaostalosti. Posebno bi želio da zdravstveno prosvićivanje dođe i u naša sela, da se i naš seljak makne sa mrtve točke. Evo, tu na pragu Zagreba, u cijelom Velikogoričkom kotaru samo je jedan liječnik, moj školski kolega dr. Nikola Hribar. Kad god dođem iz Pariza ja ga posjetim, a on mi priča o bolestima i zarazama koje tu vladaju, a dragi Mraclinci kod vas u Mraclinu je najgore, upravo radi ove ružne, zelene kaljuže “Krke”, koja je izvor svih zaraza i bolesti, a posebno TBC-a.
Dragi Mraclinci, dobro slušajte što ću vam sada reći. Upravo vi ste dobili jedan dio Rockeffelerove fondacije, i zato odmah treba preći na posel. Prvo, treba zavoziti ovu baru “Krku”, a na tom mjestu ćemo sagraditi lijepi dom i zdravstvenu stanicu, koja će biti centar zdravstvenog prosvijećivanja. Drugo, u svakoj kući izgradit će se higijenska gnojnica i zahod, izgradit će se higijenski bunari – pumpe sa čistom pitkom vodom, uredit će se nogostupi i odvodni kanali da ne gazite blato, a uvest će se red i čistoća u kuće kako bi smanjili te silne zaraze i bolesti. Molim vas da slušate ljude koji će od sada dolaziti u Mraclin i koji će vam pomoći da higijenski i zdravo živite i na selu. Sav građevinski materijal, prijevoz materijala i svi stručnjaci bit će besplatni, a vi ćete dati samo radnu snagu. Jeste li za to “Jesmo”, vikali su svi, jedva čekajući da se riješe ružne “Krke”.
Prve nedjelje iza tog skupa, u 3 sata poslijepodne, došao je inž. Petrik i dr. Rasuhin i u školi je održan prvi sastanak o početku radova. Sve stručne poslove vodit će inž. Petrik, koji je odmah predočio i način rada. Selo će se podijeliti u 8 rajona, u svakom rajonu treba izabrati jednog povjerenika i njegovog zamjenika, koji će imati zadatak da brinu o istovaru materijala koji će dolaziti željeznicom. To je prihvaćeno i odmah je određeno koji će ljudi miješati beton, koji će kopati grabe, koji utovarivati zemlju, šoder, pijesak itd., i svi su zdrušno prihvatili svoje zadatke. U trećem mjesecu 1927. godine počeli su radovi. Srećom, bilo je lijepo proljeće i čim je stigao građevinski materijal, inž. Petrik poslao je inž. Eršofa da sa svojim aparatima mjeri i “važe” ulice, određuje gdje će se kopati kanali, radi nacrte za gnojnice, zahode i bunare. Kad je “Krka” zavožena, došlo je 12 kvalificiranih zidara i počeli su sa gradnjom doma i zdravstvene stanice.
Do jeseni Mraclin je bio veliko gradilište. 6. listopada 1927. godi-ne dr. Štampar doveo je delegaciju “Lige naroda” iz Pariza, da vide što to on radi. Direktno iz Pariza, brzi vlak je ušao u stanicu Mraclin u 10 sati. Delegati su obišli sva gradilišta, razgledali radove i u Mraclinu se zadržali do 2 sata. Zatim su istim vlakom otišli u Zagreb, gdje ih je čekao svečani ručak, na hrvatski način. Bili su zadovoljni onim što su vidjeli.
U Mraclinu su radovi nastavljeni do zime, a u zimi su ponovo počela predavanja. Dr. Rasuhin je predložio da se održi tečaj domaćinstva i za žene, što je prihvaćeno, pa su u proljeće počeli tečajevi koji su trajali po 14 dana – za po 10 polaznica, dok nisu sve žene prošle te tečajeve.
Predavanja ženama je držala medicinska sestra Ani, uz pokazivanje pripremanja i konzerviranja voća i povrća, što je do tada radilo malo žena na selu.
1928. godine dr. Rasuhin je došao sa novim prijedlogom. Škola narodnog zdravlja u Zagrebu otvara 6 mjesečni tečaj za seljačke mladiće, koji bi slušali predavanja iz svih područja koja čovjeku trebaju u životu. Iz Mraclina je taj tečaj pohađalo 6 mladića, iz Velike Mlake 4, iz Male Mlake 2, iz Odre 1, iz Dubranca 1 i iz Ščitarjeva 2. No, osim iz Turopolja, bilo je mladića i iz ostalih krajeva Hrvatske. Škola je trajala od 15. listopada 1928. do 15. ožujka 1929. godine, za našu generaciju, a ponavljala se svake godine za novu generaciju mladića, koji su povratkom u svoja sela bili glavni pokretači akcija za zdraviji i bolji život na selu.“
Uz pomoć stručnjaka, Rockeffelerove fondacije i samih mještana u Mraclinu je zaista učinjeno sve što je planirano.
“Krka” je navožena, upravo na tom mjestu izgrađen je dom kojeg Mraclinci od milja zovu “zgrada”. U “zgradi” je sagrađena ambulanta i stan za medicinsku sestru, velika društvena prostorija, u kojoj su stručnjaci svih vrsta držali predavanja, u selu su napravljene higijenske gnojnice, zahodi, nogostupi, higijenske pumpe sa pitkom vodom, odvodni kanali. Napori stručnjaka i mještana bili su očiti. Nestalo je zaraznih bolesti, ljudi su živjeli zdravije, prihvaćali savjete, nauku i znanje.
Zabilježeno je to i u nekoliko filmova o liječenju raznih bolesti, koji su snimljeni u organizaciji Škole narodnog zdravlja, što je u ono vrijeme bio doslovno revolucionaran događaj. Ing. Aleksandar Gerasimov boravio je često na terenu radi snimanja zdravstvenih filmova, no on je ujedno kamerom bilježio etnografske i kulturne osebujnosti kraja gdje se nalazio.
Tako je u režiji dr. Drage Chloupeka u Mraclinu 1933. god. Snimljen film „JEDAN DAN U TUROPOLJSKOJ ZADRUZI“, koji predstavlja dragocjenu dokumentaciju onog vremena.

Tekst: dipl. pravnik Božica Krznarić – rođ. Zrnčić

Facebook komentari