Podijeli

Kršćanska radost proizlazi iz blizine Boga, blizine njegova Kraljevstva. Radosni kršćanin svoju vjeru i nadu rado propovijeda svojim životom i riječima i tako postaje – poput Ivana – svjedok, „glas koji viče u pustinji“. Ali, koliko smo mi skloni prihvatiti svjedočanstva osoba iz naše blizine koji nam Krista navješćuju radosna lica i zauzetim djelima ljubavi? Često smo skloni optuživati ih i poprijeko gledati ispitujući ih tko su i što žele, kojom ovlašću sve to rade. Koliko smo tek skloni sebi pripisivati uspjehe i radu, životu i drugim mjestima izričaja kršćanske radosti sebi, zaboravljajući tako tko nas je poslao i tko nas to toliko raduje?

Na svakome od nas počiva Duh Gospodnji jer smo pomazani Duhom Svetim i učinjeni Kristovima – Kršćanima, ljudima radosne nade koja ne šuti nego viče u pustinji svijeta; poslani slabima, kao što smo i mi sami, navijestiti da nas je Bog ozdravio i da će ozdraviti i njih i tako pobuđivati radost pred Gospodinom. Svako od nas je prorok u svojoj obitelji, gradu, domovini, onaj koji je poslan pripraviti put Gospodinu, ali prorok koji treba biti svjestan da je Gospodin taj koji donosi radost i ispunja nadu.

U ovome vremenu došašća, na nedjelju radosti, budimo proroci koji će – poput Izaije proroka – donijeti radost Kristova dolaska u svoje obitelji. Isto tako „od Krstitelja naučimo liječiti u sebi ljudsku ljubomoru i želju za afirmacijom. Želeći sve više postajati radosni svjedoci Božjeg dolaska traćimo snagu da uočavamo, podupiremo i štitimo sve dobro što se oko nas događa, makar i ne bili u središtu pažnje“.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here