NAJNOVIJI ČLANCI

100. obljetnica Veterinarskog fakulteta

Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, u srijedu 13. studenog 2019. godine, proslavio je svoju stotu obljetnicu. Uz visoko pokroviteljstvo Predsjednice Republike Hrvatske te Grada Zagreba i uz medijsko pokroviteljstvo Hrvatske radiotelevizije, u Kristalnoj dvorani hotela Westin, održana je svečana sjednica Fakultetskog vijeća Veterinarskog fakulteta.

Za nas je to prilika da se prisjetimo nemalog broja mraclinskih studenata koji su, počev od prve polovice prošlog stoljeća, pohađali i završili taj fakultet, a za samu ustanovu obljetnica je bila prilika da se plaketama, poveljama i priznanjima nagrade djelatnici koji su ostavili poseban trag.

Među nagrađenima je i naš mještanin, akademik Željko Cvetnić, kojemu je dodijeljena plaketa za sveukupni doprinos u znanstvenom, nastavnom i stručnom radu te promicanju ugleda Fakulteta.

Mraclinski đaci „vlakaši“

Fotografija: Božica Krznarić, šesti razred 1956./1957. (Božica u sredini u prugastoj haljini)

Moji unuci podsjetili su me na obećanje da ću pisati o đacima „vlakašima“ i još znatiželjno upitali:
– Baka rekla si nam da si poslije petog razreda u Čazmi upisala OŠ Kruge u Trnju u Zagrebu. Kako ste dolazili u Trnje preko onih silnih željezničkih tračnica?

– Dobro pitanje! U to vrijeme još nije bilo pothodnika. Išli smo drvenim nathodnikom – mostom koji je izgrađen 1892. kao nastavak Petrinjske ulice. Spajao je grad s Trnjem – tada još predgrađem. Most je izgrađen na metalnoj konstrukciji s drvenim poprečnim daskama širine dva metra.

Fotografija:  Božica Krznarić, stari nathodnik
Fotografija: Božica Krznarić, stari nathodnik

Tada je Trnje bilo odvojeno od grada željezničkim prugama, radionicama „Gredelja“ i raznim skladištima. Tim je nathodnikom Trnje približeno gradu. Preko njega smo silazili na Trnjansku cestu kojoj se s desne strane nalazio Paromlin, koji je radio punom parom. S lijeve strane bio je niz zgrada sagrađenih za radnike zaposlene na željeznici tzv. Željezničko naselje. Tuda smo prolazili na putu do škole. U samom naselju bio je postavljen niz ljuljački za djecu koja su tamo stanovala. Oni su se dolazili igrati u popodnevnim satima kada su im roditelji došli s posla. Kako je nama vlak dolazio u Zagreb dosta rano (nekada već u 12 sati, a nastava je počinjala u 14 sati) vrijeme čekanja do nastave kratili smo na tim ljuljačkama. Nama je to bila do tada neviđena atrakcija! Ne samo da mi na selu nismo imali ljuljačke, nego je to onda bio i jedan od rijetkih dječjih parkića i u Zagrebu.

Nedaleko tog naselja godinama se gradila koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog, a kroz cijelo Trnje izgrađena je nova prometnica – autoput (danas Ulica grada Vukovara). Cijelom dužinom kroz Trnje postavljena je neonska rasvjeta.

Za ono vrijeme to je bio značajan događaj pa smo u školi dobili i zadaću naslova „Nova svjetla na autoputu“. Nastavnici hrvatskog se svidjela moja zadaća i poslala je tekst na Radio Zagreb. Tekst je pročitan u emisiji „Školski radio“, a za nagradu sam dobila knjigu “Sudar svjetova“.

Otada uvijek nešto pišem i zapisujem, ali mi je uvijek nedostajao jedan korak – da to negdje pošaljem za objavu. No i to se promijenilo otkad pišem za Mraclin.hr (ovom digresijom odgovaram na pitanje svima koji su me pitali zašto sam tek sad počela pisati. Pišem dugo samo nisam objavljivala).

Ali idemo mi opet u školske dane…

U školu u Zagreb išli su vlakom đaci iz svih mjesta kroz koja prolazi pruga od Siska do Zagreba. Otuda, logično, i naziv „vlakaši“. Iz Mraclina nas je bilo najviše, a brojku su povećavali i đaci iz sela Kuče kojima odajem posebno priznanje jer su oni pješačili 3 km do mraclinske željezničke stanice jer autobusa tada nije bilo.

Reakcije profesora na nas „vlakaše“ bile su različite. Oni koji su i sami nekad putovali bili su puni razumijevanja, ali bilo je i onih koji su uvijek prigovarali kad smo kasnili na nastavu i tražili ispričnice od željezničara. Većina je ipak shvaćala da mi nismo krivi za kašnjenje vlakova. Đaci „vlakaši“ većinom su bili dobri učenici. Već sama činjenica da smo izabrali daljnje školovanje bila je dokaz da smo bili vrijedni i uporni pa smo završili svoje škole i fakultete, bez obzira na uvjete i poteškoće koje su nas pratile.

Božica Krznarić, šesti razred 1956./1957. (Božica u sredini u prugastoj haljini)

Svi đaci i studenti su se međusobno poznavali, čuvali si mjesta u vlaku, puno razgovarali, šalili se i smijali. Međusobno smo komentirali sve događaje, prve simpatije, profesore… pa nismo ni mislili na poteškoće koje je nosilo putovanje vlakom. Ni kašnjenje vlakova, ni prljavi vagoni s drvenim klupama, ustajali miris cigareta, ni velike hladnoće i vrućine, pa ni gužve nisu nam smetale, niti smo onda toga bili svjesni, ni o tome razmišljali. Bilo je važno da završimo školovanje.

U tim našim putovanjima uočila sam jednu zanimljivost koje tada također nismo bili svjesni. Naime, kada smo došli na vlak u Zagrebu još smo svi govorili književnim hrvatskim jezikom, ali poslije Velike Gorice, kako se vlak približavao Mraclinu, nesvjesno bi prelazili na mraclinski, kajkavski dijalekt. Isto se događalo i obratno.

U Trnju kraj samog ulaza na most nalazila se pekara. Tu smo mi đaci „vlakaši“ kupovali žemlje – jedino pecivo, osim kruha, koje se tada proizvodilo. Ja sam na povratku iz škole kupovala i po 2 štruce kruha „za doma“. Kad sam došla u kupe u vlaku taj friški kruh je tako lijepo mirisao pa smo svi otkidali po komadić kruha. Nekada sam kući donosila pola kruha manje, ali mama se nikad nije ljutila jer je razumjela što znači mirisni kruh i gladni đaci.

Kad smo postali stariji, dolaskom u Zagreb umjesto na ljuljačke, obavezno smo navratili u „Splendid“ na kavu, a u šali smo govorili da idemo po „orijentaciju“ jer smo se poslije razilazili po cijelom gradu, ovisno o tome u koju smo školu ili fakultet išli.

Slažem se s izrekom da vlakovi zbližavaju ljude jer smo primorani godinama svaki dan provoditi zajedno na malom prostoru. Posebna atmosfera iz vlaka toliko nas je zbližila da se uvijek sa simpatijom sjećam tih ljudi s kojima sam putovala iako nas je život razdvojio. Završivši školovanje razišli smo se na sve strane, ali se nismo zaboravili. Neke od njih viđam samo jednom godišnje za blagdan Svih svetih kada Mraclinci posjećuju grobove svojih najmilijih. O susretima s najboljim prijateljicama Štefom Macekovom i Ankom Načelnikovom (kako ih zovemo u Mraclinu) dosađujem nekoliko dana cijeloj svojoj obitelji.

Kasnije, 1974. godine sagrađen je pothodnik koji spaja izlaz na autobusne perone i centar grada. Kroz njega dnevno prolazi na tisuće ljudi i time je Trnje približeno gradu, a stari most je srušen. Dolaskom autobusnih linija dodatno se promijenio i način putovanja u školu, a urbanizacijom grada izmijenilo se lice Kruga i Trnja. Prepoznatljive građevine ostale su samo škola i crkva. Kraj velikih poslovnih zgrada zaostala je još pokoja omanja kućica koja još podsjeća na školske dane.

Izvještaj o polusezoni 2019-20.

U natjecateljskoj sezoni 2019-20. pioniri našeg kluba natječu se u županijskoj Ligi mladeži – jug u organizaciji Nogometnog središta Velika Gorica. U Ligu je uključeno  sedam klubova (NK Sloga Križ, NK Gradići, NK Lomnica, NK Posavec, NK Turopoljac, NK Kupa i NK Mraclin), a liga se igra trokružno. Nakon jesenskog dijela sezone zauzimamo odlično prvo mjesto na tablici. Od ukupno devet utakmica ostvarili smo osam pobjeda i jedan poraz, a pritom smo postigli 32 i primili 11 pogodaka. Ono po čemu smo se posebno isticali je zajedništvo i homogenost u ekipi, te borbenost u svakoj utakmici od prve do zadnje minute. Odaziv na treninge je bio odličan. Na svakom treningu bilo je minimalno 13 ili 14 igrača od ukupno njih 20. Osim treninga i prvenstvenih utakmica redovito smo imali i prijateljske utakmice te druženja s roditeljima uz roštilj ili pizze nakon svake utakmice. Plan za budućnost je i dalje nastaviti marljivo trenirati i truditi se da svaki igrač nauči nešto novo, a ono što je najvažnije jest privući još više djece u klub kako bi im omogućili da se što bolje međusobno upoznaju i socijaliziraju. 

 Za pionire su nastupali sljedeći igrači: Ivan Pavlović, Jakov Kovačić, Janko Cvetnić, Vid Galeković, Fran Dadović, Marko Cvetnić, Pavel Kračun, Janko Đuretić, Josip Đuran, Dominik Rupčić, Dorijan Tandarić, Karlo Bilanović, Gabrijel Posavec, Gabriel Bermanac, Marko Levačić, Jakov Đuretić, Juraj Pšag, Juraj Križanić, Jakov Zagorec i Jakov Matanović. Trener momčadi je Tomislav Škrinjarić.


Naši klinci na Dječjim susretima u Šćitarjevu

Najmlađa folkorna skupina Dučeca sudjelovala je u nedjelju 10. studenog u Ščitarjevu na 4. dječjim susretima u organizaciji KUD-a Ščitarjevo. Naši mali folkloraši izveli su koreografiju “Sjedi ježo u oranju”, a svojim vedrim duhom i glasnim pjevanjem oduševili su publiku. Na samom kraju koreografije djeca su plesala drmeš koji je u publici izazvao i pokoju suzu radosnicu.

Ponosni smo na naše malene plesače, koji uvijek besprijekorno odrade svoj nastup. Hvala im na tome, kao i njihovim roditeljima te voditeljici Doriani Crnić Vlahovac.

Mošt smo pili zvečera, a do jutri vina

Dva dana ranije negoli praf za praf i je Martinje, mraclinska pajdašija krstila je vino. Mjesto događaja iznimno ugodni prostor mraclinskog Lovačkog društva Jarebica, na kojem se zahvaljujemo susretljivom Marijanu Kovačiću i dečkima iz društva. Marijanu zahvaljujemo i na kupici koju nam je prodal, a još više na onoj koju nam je dal!

Kak vino ima više svojstava, a kak je njihovo prezime blizu toj za neke magičnoj riječi, glavno povjerenje je pajdašija prepustila Vincekima – ili bolje rečeno Josipu, a zdušno su mu pomagali Mirko i Goran. Kaj je Vincekovo 22.siječnja ovom zgodom ne znači baš nikaj. To su tak sjajno odradili da smo odmah zaključili da slijedeće godine baš ništa ne treba mijenjati. Biskupskog posla, na opće iznenađenje javnosti, se primil Zlatko Galeković Kiki. Biskup Galeković je vrhunski odradil ceremoniju, da pomoćni biskupi Anđelko Daci Kasunić i Vito Genovese Štuban nisu imali puno posla, a da je nešto i ‘zaštekalo’ sve bi to sam razjasnil i pojasnil kum, pravnik Neven Karas.

Martinska večera, a koja je obavljena po ceremoniji krštenja, značila je predjelo puno delicija iz obližnjih velikih trgovačkih centara glavnog grada Turopolja, a kruna večera je bil kuhani buncek s zeljem; da bi čovek reč rekel, a ni bilo ni vremena – svi smo se brzo i kvalitetno primili posla, čitaj noža i vilice. Mam nam je, a po obavljenom, na um pala jedna martinska pjesma, da ne velimo šlager. On ide nekak ovak – u našem malom kolopletu tresa nije stalo nam do mesa; samo do dodira zabave i da se lake droge nabave. Kak’ ovih lakih nije bilo na vidiku fletno smo se prepustili Marijanovom vinu (još jenput Hvala!).

Meštar od bele, to je onaj koji vodi sve turnire u tom športu  v Mraclinu, Vito Genovese Štuban, pozval je i svečano otvoril 1.Martinski belot turnir. Sudjelovalo je svega šest parova, opće je poznato da se v Mraclinu pol sela karta, a pol… ne karta. Nakon nekoliko sjajnih partija, još boljeg štimunga u toplom i zglednom prostoru mraclinske Jarebice, nakon nekoliko partija u produžetku i prijateljskih tonova ‘ispod stola’, pobjedu je zasluženo odnio par iz ‘ulice pjesnika’ – Neno Rus i Mirko Beli Vincek. Jedni će da ih je napala karta, drugi da se Neno stalno dizal i lupil Očenaša kad got je stigel, ali je opće poznato da tu nekaj treba i znati, a ak iko zna, Neno zna. Beli je bil dobar partner, a još je k tomu i pisal! Nagrade su pobjednicima uručili Oky i Olas, Oky srebrnim Kamenom i Ćosi, a Olas pobjednicima.

Negde okoli dve vure došlo je do one situacije – a kada padne mrak, idemo na zrak. Nismo se više vraćali nutra, finila je i ova. Hvala Vincekima, Marijanu, Slavenu i svim pajdašima na odazivu, hvala gostima – predsjedniku i članu Uprave Hrvatskog rukometnog kluba Gorica Nevenu i Đuri, te pajdašima i čelnim ljudima Breške lige Zlatku, Brajku i breškom Mamiću. Vidimo se dogodine!  Oni koji nisu bili ili nisu mogli – pozvani su!

Foto-galerija:Zvonimir Šafar i Vitomir Štuban

Tri gola Mraclina za tri boda u Obrezini

Foto: Vitomir Štuban

Obrezina – U borbenoj i zanimljivoj utakmici Mraclin je poveo u prvom poluvremenu iz kaznenog udarca, precizan s bijele točke bio je Ladislav Roginić. U drugoj polovici dvoboja neizvjesno je bilo na obje strane. U 78. minuti sjevnula je kontra Mraclina preko Ivana Kosa koji je uputio snažan udarac u vrata domaćih koji golman Dominik Treščec neutralizira odbijancem. Odbijena lopta dolazi do Brune Augustića najboljeg strijelca mraclinske momčadi, koji sa desetak metara ne griješi. Intenzitet utakmice tada je znatno pao, no Mraclin je uspio stići do još jednog gola. U 83. minuti Josip Jurić je s lijeve strane odličnom asistencijom pronašao Petra Bartolića u blizini gola, koji se odlično snašao i pogodio za konačnih 0:3.

MLADOST (O) – MRACLIN 0:3

ŠRC Obrezina. Gledatelja 100.
Sudac: Kokot (Vrbovec). Pomoćnici: Čerkez i Crnoja.

STRIJELCI: 0:1 – Roginić (35 – 11 m), 0:2 – Augustić (78), 0:3 – Bartolić (83).

MLADOST (O): Treščec, Martinić, Perić (od 81. Jelić), M. Tadić, Sejfović, Crepulja, Periša, Zrnčić (od 66. J. Tadić), Muslija (od 46. Kuhar), Šorša (od 76. S. Tadić), Smajić (od 46. Antolović). TRENER: Josip Tadić.

MRACLIN: Dražić, Petravić (od 89. A. Dolibašić), J. Domitrović, M. Kos, Desput, J. Dolibašić, Bartolić (od 85. J. Cvetnić), Jurić (od 89. Cota), Augustić (od 84. Guduraš), Roginić, I. Kos (od 89. Golubić). TRENER: Marko Pancirov.



Vjenčali se Marija Cvetnić i Pavao Krešimir Hubak

U subotu, 9. studenog 2019. godine, bračne zavjete razmijenili su Marija Cvetnić i Pavao Krešimir Hubak iz Mraclina. Vjenčanje se održalo u crkvi Pohoda Blažene Djevice Marije u Vukovini, a svadbeno slavlje nastavilo se u restoranu Phoenix u Starom Čiču.

Mladencima želimo puno sreće, zdravlja, ljubavi i djece u njihovom zajedničkom životu.

Vukovinski župljani posjetili Karmel

Župljani župe Vukovina i ove su godine pokazali svoju humanitarnu notu. U proteklom tjednu prikupili su veću količinu prehrambenih namirnica i kućnih potrepština za drage prijateljice, časne sestre Karmela Brezovica. Donacija, koju su župljani prevezli u Karmel ove subote, skromna je zahvala za svakodnevne molitve kojima nas naše časne prate.

Tekst i foto-galerija: Maja Vinetić