NAJNOVIJI ČLANCI

Sveti Nikola posjetio mraclinske mališane

U organizaciji KUD-a Dučec, ove subote, 7. prosinca, mraclinski su mališani dočekali Svetog Nikolu. U Društvenom domu dočekalo ga je tristotinjak djece, roditelja, baka i djedova. Dok su čekali njegov dolazak, djeca iz mraclinskog vrtića, iz sva četiri razreda područne škole Mraclin te mladi članovi KUD-a Dučec, izveli su kratki prigodni program.

Vrtićanci su izveli nekoliko prigodnih recitacija i pjesmica, dok su se školarci iz područne škole Mraclin predstavili sa svojim programom koji su uvježbali s učiteljicama.

Tamburaški pomladak KUD-a „Dučec“ otvorili su program tamburaškim intermezzom. Najmlađi folkoraši Dučeca izveli su koreografiju Posavine „Tko je moje guske krao“, na oduševljenje brojne publike, a mlađa skupina predstavila se koreografijom Turopolja „Devojčica kolo vodi“.

Program je završio zajedničkom izvedbom pjesme „Sveti Niko svijetom šeta“, nakon koje se pojavio Sveti Nikola te darovao svu okupljenu djecu. Djeca su obećala kako će i slijedeće godine biti dobra i poslušna roditeljima, učiteljima i tetama u vrtiću.

Iz KUD-a Dučec zahvaljuju Osnovnoj školi Vukovina – područna škola Mraclin na odličnoj suradnji i ove godine, učiteljicama koje su pripremile program – Kati Jolić, Branki Puškarić, Marini Novosel i Vlasti Šunko, te ravnatelju Damiru Bediću. Zahvaljuju i Dječjem vrtiću Velika Gorica, podružnica Mraclin, ravnateljici vrtića Ireni Kozmić te tetama Tajani Ivanac i Meliti Sučić koje su pripremile program te uredile dvoranu Društvenog doma.

In memoriam: Dragutin Štuban Metalac (1933.-2019.)

U subotu 7. prosinca 2019. napustio nas je Drago Štuban Metalac. Čovjek koji bi svojim posebnim i jednostavnim načinimo življenja mogao kao primjer poslužiti mnogima od nas.

Radio je kraće vrijeme kao poštar, a potom se zaposlio u Tlosu, tvornici toplomjera, sve do mirovine. Iako je imao mnogo djevojaka, nije mu bio predodređen život u braku. Mnogi pamte Metalca iz njegovih mlađih godina kao uvijek zriktanog gospodina koji ide na vlak ili autobus. Rijetki su prošli kraj njega, a da im se on ne bi obratio i poslao bar malo svoje pozitive kojom nas je sve godinama razveseljavao. Nasmijan i uvijek spreman za šalu, kritičan prema onima koji su previše radili, a premalo vremena odvajali za društveni život, nogometaš od djetinjstva do starosti, uvijek prisutan na svim događanjima vezanim uz loptanje i društveni život.

Od prvenstvenih utakmica Mraclina i Bune, svojedobno vrlo popularnih međuselskih turnira, pa do sadašnje Breške lige. Jedan od legendarnih mraclinskih turnira između oženjenih i neoženjenih održan je upravo na njegovom dvorištu, za koje se govorilo da ima travu ljepšu nego Maracana, o čemu postoji i foto zapis.

Foto-arhiva: Vitomir Štuban

Prolazio je svojim biciklom stotine kilometara odlazeći na utakmice po nizinama i bregima. U ljetnim danima, poslijepodnevni sati bili su rezervirani za obavezno kupanje na jezeru “Čič-Bič”, kako ga je on zvao. Po njegovom biciklu, kratkim hlačama i japankama, poznala ga je cijela općina. Sve bi redom pozdravljao i znao reći: „Pa de ste ljudi, samo se v hiže zapirate, ojte nekam van!?“ Falit će nam puno, sve od njega: osmijeh, zafrkancija, bicikl, njegova priče i prijedlozi za koje mnogo puta nismo znali da li su izgovoreni u šali ili ozbiljno.

Teška bolest prije dvije i pol godine prikovala ga je uz krevet, a samo dan prije, svojim je biciklom prošao rutu od Mraclina do Gorice, na Veliku Bunu i natrag. Samo tu jednu noć nešto se dogodilo s njegovim zdravljem, koje je do tada bilo savršeno. Već za dva dana doktor je u bolnici rekao: „Da su vaši ostali nalazi kao njegovi, bili biste presretni.“ Ali na žalost, otkazala mu je cijela desna strana i njegov dotadašnji način života se zaustavio. Ali njegova pozitiva i osmijeh s lica nije se gasio sve do subote 7. prosinca, kad je otišao u vječnost. S njim je nestao jedan dio lijepog načina života koji je obilježio generacije Mraclinaca od ranih tridesetih, pa sve do danas kada o tome govorimo i pišemo. Od muških sumještana iz te je generacije s nama još samo Franjo Crnić. Skromno, pošteno, veselo, to su nas učili i ostavili nam, na nama je da se nikad ne zaboravi!

Ovaj dio iz dokumentarnog filma pod nazivom „Gurajte im loptu v gol“, povodom 85 godina postojanja kluba, priredili su Vitomir i Davor Štuban.To je film o povijesti nogometa u Mraclinu, o prošlim vremenima oživljenim kroz priče nekadašnjih igrača kluba. Žive legende ispričale su nam zanimljivih priča o nogometu kakav je nekada bio, o istinskoj ljubavi prema klubu, o odricanjima i zalaganju svih igrača, o ljudima koji su bili logistika, a bez kojih NK Mraclin ne bi mogao opstati sve do današnjih dana! Naš Metalac je imao upravo to – istinsku ljubav prema klubu i svim ljudima!

Obavijest o smrti: Dragutin Štuban – Metalac

Spravljanje sijena

(Izvor: https://podravske-sirine.com.hr/arhiva/6520 )
Štrajk nastavnika u školama „doveo“ je moje unuke na cjelodnevni boravak u Mraclin, a oni su odmah „izložili svoje zahtjeve“! – Baka nama je tak lijepo kad nam pričaš o vremenu kad si ti bila mala. Daj nam opet pričaj! Malo su me zatekli jer mi se čini da sam im sve ispričala, ali onda sam se sjetila da im nisam pričala o košenju i spravljanju sijena. Nekad je skoro svaka obitelj u Mraclinu imala krave, neki i konje, a za njihovu prehranu preko zime trebalo je puno sijena. Za to su se krajem lipnja kosile livade zvane sjenokoše. Neki su osim sjenokoša oko Mraclina imali i takve livade u udaljenim mjestima, kao na primjer u Poljani, Žažini i drugim dijelovima Turopolja gdje zemlja nije bila dobra za sijanje žita ili kukuruza već samo za košnju trave. Upravo te udaljene livade nama djeci bile su jako zanimljive jer kad se išlo po sijeno u Poljanu za nas je to bio cjelodnevni izlet. Rano ujutro, već oko 3 sata, tetak Lacko dizao se da nahrani i napoji konje i pripremi sve za taj posao. Na dugačka kola složio je još dulje rudo – žrt, koje će kasnije pridržavati voz sijena. Žrti su bile dugačke i do 4 metra, a široke 30-40 cm. Pripremio je kose koje je nekoliko dana ranije klepao, tj. izravnao oštricu kose uz pomoć klepca, a onda brusom sve izoštrio. Zatim rogle (vile) kojima smo preokretali i skupljali travu i na kraju široke drvene zubce (grablje) kojima smo pozubljali cijelu livadu. Ništa se nije ostavljalo na livadi. Teta Katić je pripremala hranu za cijeli dan. Krenuli bi rano ujutro, oko 5 sati, jer nam je do sjenokoše trebalo više od sat vremena lagane vožnje u kolima. Često je još bila magla i rosa, a mi smo bili još sneni i pospani pa nam je taj put uz drijemanje i drmanje u kolima brzo prošao. Čim smo stigli muški su uzeli kose i išli kositi jer je trebalo brzo pokositi kako bi prve zrake sunca počele sušiti pokošenu travu. Kosci su kosili u otkosima koje su baka i teta malo razgrtale kako bi se trava lakše posušila. A mi djeca išli smo jesti. Kako je doručak na svježem zraku bio fini! Friški, mirisni kukuruzni kruh, sir, špek i luk prijali su nam kao najbolje delicije. Oko 11 sati se trava već posušila s jedne strane i mi smo ju preokretale na drugu stranu. Dok se to sušilo bilo je vremena za obed (ručak). Teta je u hladu, ispod jednog velikog hrasta, prostrla čisti bijeli stolnjak. Na njega je poslagala mladi luk, pohanu piletinu, gibanicu, a napili bi se čiste vode. Jedino su za kosce donijeli pletenku vina. – Nek težaki jeju i piju! – rekla bi teta. Nakon obeda smo malo počinuli, a onda smo išli spravljat (skupljati) sijeno u hrpe – kupove. Tetak je došao kolima do tih kupova, a Dragec mu ih je bacal na kola. Tetak je slagal voz. Trebalo je dobro znati složiti voz sijena jer ako nije bio dobro složen mogao se prevrnuti, a to bi bio veliki problem. Teta je grabljama opčesala cijeli voz sa sve četiri strane kako bi ljepše izgledao i kako sijeno ne bi putem ispadalo. Na kraju su ga pričvrstili – podžrtili. Na voz su stavili ono dugačko rudo – žrt, na prednjoj strani ga pričvrstili lancima, a na stražnjoj štrikima. Tek se tada moglo krenuti prema doma. E to je bila uživancija! Prava panoramska vožnja na vrhu visokog voza sijena. Za mene je to uvijek bio poseban doživljaj. Nikad se nisam bojala visine, već sam uživala u razgledavanju obrađenih polja, šumaraka, potočića, još nepokošenih cvjetnih livada. A tek prolazak kroz selo, kad se s te visine gleda u dvorišta sa životinjama, na kuće i ljude koji su mi tada izgledali sasvim drugačije. Toplo sunce nas je grijalo, a iz svježe pokošenog sijena širio se miris kojeg se i danas sjećam. Dolaskom kući sijeno se moralo istovariti na sjenik na štaglju. Sijeno se dizalo s voza kroz otvor na krovu štaglja. To su radili muškarci, a mi smo gazile sijeno pod rožnice (grede) krova, slagale da ga što više stane. I tu je sijeno bilo mirisno, ali je ispod krova bilo vruće, sijeno je pikalo bose nožice pa mi taj dio posla baš i nije bio drag. Ali sijeno se moralo spremiti jer se nije moglo dopustiti da pokisne. Česti ljetni pljuskovi znali su nas ometati u pojedinim fazama posla, ali moralo se paziti da se pospremi suho sijeno jer vlažno nije zdravo za stoku. Ljudi koji su imali više stoke nisu svo sijeno mogli spremiti na štagalj pa su u blizini štale slagali velike stogove, plastove sijena. – Baka, kak to da u svojim pričama uvijek spominješ tetu i tetka, a ne mamu i tatu? – najednom upita Lovro. – To je zato što je moj tata bio tišler (stolar), radio je namještaj za kuće, pa obdel (prozora i vrata), a jedno vrijeme i kutije za radio-aparate i gramofone (to je trebalo biti vrlo precizno izrađeno), ali i ostalu „drvenariju“. Za te poslove zapošljavao je radnike kojima je moja mama svaki dan kuhala (obično doručak, ručak i večeru za 3 ili 4 radnika). Kuhala je i za nas ukućane pa je mene baka odvodila k teti da joj, mala, ne smetam po kući. Time je baka pomagala mami, a mene je veselilo sve što se radilo u prirodi. Vidite da i danas imam puno cvijeća i zelenila i volim boraviti i raditi vani! A što se sijena tiče, to vi nažalost niste vidjeli. U Mraclinu više nema toliko krava i konja pa ne treba niti toliko sijena. Livade su zapuštene, ne kose se pa vi najčešće vidite samo grmlje. Zato mi je teško dočarati vam prekrasne cvjetne livade mog djetinjstva.

Nestao mobitel, nagrada nalazniku

Ilustracija

Preko Facebooka našeg portala stigla nam je sljedeća obavijest: “Na potezu od kuće obitelji Iličić do željezničke stanice Mraclin, nestao je ili ukraden mobitel Huawei P30 Lite, crni, u vremenu od 8.30 do 9.05 danas 5. prosinca 2019. (četvrtak). Nalazniku slijedi novčana naknada po želji i dogovoru. Adresa vlasnice je Ladislava Galekovića 16/1. Ako se mobitel vrati u roku od jednog dana, u tom slučaju neće biti obaviještena policija.”

Domaći štrukli s tropom – Po starinski u Mraclinu

Obilježena 70. obljetnica smrti Emilija Laszowskog

U organizaciji Zavoda za znanstvenoistraživački i umjetnički rad u Velikoj Gorici 28. studenoga 2019. održano je predavanje u povodu 70. obljetnice smrti Emilija Laszowskog Szelige (1868.-1949.), turopoljskoj Livija. Predavanje je održao gosp. Milovan Petković, iz Družbe „Braća hrvatskoga zmaja“, autor prve monografije o ovoj istaknutoj ličnosti koja je dala nemjerljiv doprinos kao hrvatski arhivist i povjesničar, kulturni i javni djelatnik svestrane inventivnosti, preteča modernog interdisciplinarnog  znanstvenika te intelektualac koji je znanošću, prosvjetom i kulturom služio hrvatskom narodu i domovini.

Predavač je kroz predavanje  približio svestranu ličnost Emilija Laszowskog od njegovog rođenja, školovanja, boravka u Brlogu na Kupi, službovanja, arhivskog rada, povjesničkog rada, kulturnog i javnog rada, književnog rada, stvaralaštva s posebnim naglaskom  na povijesti Turopolja odnosno povijest Plemenite općine turopoljske. Istraživanja o povijesti Turopolja Laszowski je objavio u trosveščanoj knjizi „Povijesti plemenite općine Turopolja nekoć Zagrebačko polje zvane“ u kojoj je iznio znanstvene obrade turopoljskih značajki i posebnosti što je znatno pridonijelo izgradnji danas prepoznatljivog identiteta Turopolja.

Predavanju je prisustvovala unuka Emilija Laszowskog, brojni članovi Plemenite općine turopoljske, članovi Družbe „Braća hrvatskoga zmaja“ te građani grada Velike Gorice. Zavod je tiskao i prigodnu knjižicu o životu i djelovanju Emilija Laszowskog, autora Milovana Petkovića. U umjetničkom programu nastupila je tamburaška sekcija KUD-a „Dučec“ iz Mraclina.

Tekst: Katja Matković Mikulčić

Foto: Gradska knjižnica Velika Gorica, vgdanas.hr

Skrb o kućnim ljubimcima

I u Mraclinu smo svjesni (a često na to upozoravaju mlade majke) da treba voditi računa o kućnim ljubimcima, osobito o onima koji su skloni odlutati. Na tragu te potrebe gorički Savjet mladih organizirao je humanitarno fotografiranje s ljubimcima u Goričkom klubu mladih te predavanje “Skloništa za životinje Velika Gorica”. Za fotografiranje su uredili prigodno ukrašen foto-kutak. Svatko tko prisustvuje na mjestu će dobiti izrađenu fotografiju, a sve je potpuno besplatno.


– Pozivamo sve da dođu sa svojim ljubimcima u naš klub i fotografiraju se. Ovo će ujedno biti i druženje sugrađana s ljubimcima, ali i prilika da ukažemo pozornost na važnost brige o našim ljubimcima. Naravno, fotkanje je besplatno, ali će pored biti kutija za donacije za Udrugu Sigurna kućica. Njima su, nažalost, novci za životinje uvijek potrebni pa im želimo malo pomoći u zimsko doba – rekla nam je Katarina Drvodelić, organizatorica. – Nalazimo se na drugom katu Galženice pa će možda nekim vlasnicima biti nespretno doći gore sa psima. Bez brige, gore postoji i terasa na kojoj će se onda psi moći osvježiti, a imamo dosta prostora i unutra.


Fotografiranje će odraditi ekipa iz Record Teama Velika Gorica pod vodstvom Filipa Čaćije. Prvi dio događaja počinje u 17.30 sati, a predavanje će biti od 19.30 sati. Opširnije o svemu na stranicama Kluba mladih.