NAJNOVIJI ČLANCI

Gorički stožer od sutra izvješćuje uživo

Na goričkome području do sada je registrirano 9 oboljelih od koronavirusa. Kako javlja Cityportal, od sutra u podne gorički Stožer civilne zaštite uvodi javljanje svakoga dana u podne. Opširnije na stranicama portala.

Citat iz knjige “Mraclinački nogometni memento”

Papa poziva na molitvu danas navečer

Izvor: vaticannews.va

Molitveno zajedništvo – koje u kršćanskom svijetu, pogođenom korona-virusom, ovih dana prerasta u pravi pokret posredovan društvenim mrežama i medijima – nastavlja se. Danas, u petak 27. ožujka, Papa Franjo predvodit će Službu riječi, klanjanje Presvetom Sakramentu te udijeliti blagoslov ‘Urbi et orbi’, uz mogućnost primanja potpunog oprosta. Kako prenose Vatikanske novosti  Sveti otac je uz blagdan Blagovijesti najavio:

– Danas, 27. ožujka, u 18.00 sati, na praznom trgu pred Bazilikom svetoga Petra predvodit ću molitvu. Već sada sve pozivam na duhovno sudjelovanje putem sredstava društvenog priopćavanja. Slušat ćemo Božju riječ, uzdizati svoje molitve i klanjati se Presvetom Sakramentu, nakon čega ću podijeliti blagoslov ‘Urbi et orbi’ kojem će biti pridružena mogućnost primanja potpunog oprosta. Na pandemiju virusa želimo odgovoriti s općom pandemijom molitve, suosjećanja i nježnosti. Ostanimo ujedinjeni.  


Cijeli događaj s početkom u 18.00 sati moći će se uživo pratiti na programima HTV1 i HRT1, Laudato televiziji te putem Facebook stranice Laudato, portala laudato.hr i laudato.tv.  Također, ovom prilikom skrećemo pozornosti i na vezani članak na portalu Bitno koji pojašnjava što je to “mogućnost primanja općeg oprosta” i zašto tu mogućnost ne smijemo zamijeniti za ispovijed.

Nakon ‘Legendi turopoljskog nogometa’, ide leksikon!

Davor Štuban, živa enciklopedija sporta u Turopolju

Minulo je s vihorom već 20 ljeta, od kad se u Plavom salonu na Gradskom stadionu u Velikoj Gorici okupilo brojno i vrlo zanimljivo i birano društvo. Bilo je tu nogometnih legendi našeg Turopolja svih generacija, sportskih dužnosnika, predstavnika najvažnijih političkih struktura, predstavnika medija svih sorti, tamburaši – piše Mato Paviša za portal City.hr.

Dogodilo se to 25. veljače 2000. godine na promociji knjige Davora Štuban pod imenom “Legende Turopoljskog nogometa”. Davor je u to vrijeme bio tajnik Zajednice sportskih udruga Velike Gorice, dopisnik Sportskih novosti i urednik sportskih stranica u Glasniku Turopolja, glavnog urednika Aleksandra Božića Saše. Saša je bio i urednik “Legendi”. Jedan od nakladnika knjige bila je Zajednica sportskih udruga čiji je predsjednik u to vrijeme bio legendarni Vlado Stepanić, moglo bi se kazati, dugogodišnji “tata i mama” NK Udarnika a kasnije pomalo i NK Kurilovca (neka se ne uvrijede ostali zaslužni za procvat i prosperitet drugog kluba u Turopolju iza prvoligaša Gorice).

U knjizi je najprije obrađen Branko Peštaj Brane. Davor je uvodno napisao: “Poznavatelji nogometnih legendi odavno su ustvrdili: najbolji nogometaš Turopolja bio je Željko Plepelić, a najveća legenda turopoljskog nogometa Branko Peštaj”. Brane ljepši kompliment nije mogao dobiti. Kao najuspješniji, najpoznatiji i najcjenjeniji naveden je Stjepan Deverić Štef. Ukratko, igrao je i zabijao za Dinamo i Hajduk. Velemajstorski. Na trećem mjestu u knjizi je Mladen Župetić Keber. Radnik(ovac) i dinamovac. Tu je i Branko Godinić Jagoda (nadimak mu je složio legendarni zagrebaš Pero Močibob) iz Odre. Jagoda u tada sjajnom NK Zagrebu i kasnije Radniku. Nije se u Davorovoj knjizi moga zaobići ni plavokosi dečko iz Mraclina Vjekoslav Kovačić Kova, dinamovac po dresu i srcu. Logično, Kova je bio i ostao vezan i za NK Mraclin.

Na 37. stranici “Legendi” je Željko Plepelić Beli. Davor je napisao: “potezi koji se pamti”. Čarobnjak i golgeter prije Messija. Ovo vrijedi za mnoge koji su ga dobro poznavali i cijenili. Stroj za golove bio je i Nikola Cvetnić Đekson iz Mraclina. Isto vrijedi i za “mister gol” Josipa Ledera Kvaku. Ivan Graber Bojs imao je drugačije radno mjesto spram Kvake. Otraga neprelazan ali po potrebi nakon prekida i naprijed u nebeskom skoku.

Što kazati o Stjepanu Mesariću Čapi? Nema ga više među nama a kao da je predosjećao autor knjige prerani odlazak napisavši ispod imena i prezimena “legenda koja traje”. I traje kod nas starijih koji još nekako trajemo. Vlado Mihalj Škija je čudo iz Velike Mlake, i centarfor i centarhalf! Autor knjige je zaista pažljivo birao i nije nigdje pogriješio pa ni kad je za Vladu Mirenića naveo “stup obrane”. A što je Željko Košković Kole? Veliki zaljubljenik u Radnik, strijelac s desnog boka, neustrašiv kao igrač i kasnije trener. Maratonac s dušom je Vlado Benšak Beni. Zašto danas u Turopolju nema takvi igrači? Štuban je za Vladu Lutera napisao “golgeter s osjećajem”, a autor Davor je ekspert za nogomet i svaka mu je na mjestu.

Među legendama je i Silvo Kranjac Šime, beskompromisni Dalmatinac u Turopolju. Sjajan čovjek i uvijek gospodin. Ivica Mikulčić Mika je za svoju generaciju nekako bio intelektualac, odličan nogometaš i kasnije takav prvoligaški sudac. Za Željka Radočaja Spidera autor “Legendi” je naveo: posljednji romantičar. Iz Kurilovca. Među odabranima je u knjizi i Josip Jančić Babriga, libero i šef obrane, te Ivan Kučiš Blohin, Juraj Radočaj Leks, Željo Mrakovčić Čefok golman iz Vukovina, Stjepan Rogina Das, Zlatko Čunčić Čelik, Josip Palorec Rolek i Josip Rožić Skela. U skici za portret spomenuti su Željko Domitrović Beli, Krešimir Marušić Keko, Dubravko Hrkovac Hrki i Branko Sambolić Samba. I na kraju, minulih 20 ljeta Davor Štuban i suradnici nisu mirovali. U finišu je nova knjiga, bolje reći leksikon. Obrađeno je, koliko znamo, blizu tisuću sportaša našeg podneblja! Da se nije dogodilo ovo što nam se dogodilo, prezentacija je trebala biti oko Uskrsa. Ovako, to će se vjerojatno prolongirati za neka ljepša vremena.

Andrija Štampar – čovjek koji je utemeljio javno zdravstvo

Scena iz filma Jedan dan u turopoljskoj zadruzi; doručak

U svome nizu feljtona pod nazivom „Hrvati koji su mijenjali svijet“ Večernji list ovih dana sasvim prigodno (s obzirom na pandemiju koronavirusa) donosi serijal o doktoru Andriji Štamparu. Kako priča o doktoru Štamparu ne može proći bez mraclinske epizode – kako kaže naš Ratko Cvetnić – vidimo i fotografiju studenata medicine koji su dolazili u Mraclin u okvirima kolegija epidemiologije kako bi na licu mjesta odradili terensku nastavu.

To me podsjetilo na jedan moj zapis o sličnoj situaciji. Naime. 18. rujna 1982. god. Mraclin su posjetili liječnici iz cijelog svijeta koji su specijalizirali epidemiologiju. Posjet je organizirao Higijenski zavod, odnosno Škola narodnog zdravlja dr. Andrija Štampar iz Zagreba.

Nakon što su obišli Mraclin na Zgradi su pogledali film „Jedan dan u turopoljskoj zadruzi“ poslije kojega su moji mama i tata, kao jedni od protagonista filma, odgovarali na pitanja liječnika. Liječnici su se predstavili, naveli zemlju iz koje dolaze, a prevoditeljica je prevodila njihova pitanja, a zatim i odgovora mojih roditelja.

Scena iz filma Jedan dan u turopoljskoj zadruzi; Marija Zrnčić, mlada snaha, suče pređu

Liječnik iz Kube je pitao: „Kako je došlo do snimanja takvog filma u Mraclinu u to doba?“.

Josip Zrnčić (moj tata) je odgovorio: „U to vrijeme (od 1927. – 1935. god.) Higijenski zavod iz Zagreba provodio je asanaciju Mraclina. Mraclin je bio veliko gradilište. Uređivali su se bunari, nužnici, gnojnice, putevi, odvodni kanali, zidala se ova zgrada na mjestu na kojem je prije bila velika bara zvana Krka. Sve je to financirano iz Rockefellerove fondacije za koju se izborio dr. Andrija Štampar, naš izaslanik u Ligi naroda u Parizu. On je kao liječnik, u mjestima gdje se provodila asanacija, imao svoje suradnike liječnike, a u Mraclinu su to bili dr. Josip Rasuhin i dr. Drago Chloupek. Oni su vodili poslove oko asanacije, prosvjećivanja ljudi i organizirali su medicinsku pomoć za sve ljude. Izliječili su i iskorijenili zarazne bolesti – malariju, tuberkulozu, tifus… te nastavili raditi na prosvjećivanju ljudi. U Mraclin su zapravo došli snimiti film o liječenju zaraznih bolesti, o tome kako se ljudi moraju ponašati da do bolesti uopće ne dođe, npr. prati ruke. No, kako su oni u Mraclin dolazili od 1927. god. svi smo se međusobno dobro upoznali. Upoznali su naš način života u zadrugama, a dr. Chloupek zapisao je sve poslove koje smo mi u zadruzi radili, naše običaje, pjesme itd. Na temelju tih zapisa napisao je scenarij za film. Snimatelj je bio ing. Aleksandar Gerasimov iz Rusije, dr. Chloupek bio je režiser filma. Tako su oni pored filmova o zaštiti od zaraznih bolesti snimili i taj film o životu u turopoljskoj zadruzi. “

Liječnik iz Afganistana je pitao: „Kako to da ste baš vi angažirani za glumce u filmu?“

Tata Josip je odgovorio: „ U tom filmu nisu glumili pravi glumci. Svi smo bili amateri. Godine 1933., kada je počelo snimanje toga filma upravo smo se vjenčali i stvarno smo bili mladi bračni par pa smo to glumili i u filmu.“

Mama Marija je dodala: „Kao što ste vidjeli u filmu, mlada snaha prva se diže ujutro, pomete kuću, nalije vodu u veliku posudu za žgance zvanu žganjčenjak, no ne kuha žgance, to radi kuće domaćin.Ona probudi djecu, umije ih i uredi, a nakon jela opere suđe…“

Scena iz filma Jedan dan u turopoljskoj zadruzi; Marija Zrnčić, mlada snaha se oblači

Liječnik iz Rusije je pitao: „Jeste li vidjeli taj film kad je bio snimljen?“

Tata Josip odgovara: „Jesmo! Naš kotarski liječnik, dr. Berislav Borčić nabavio je pokretnu aparaturu, na ambulantna kola natovarili su agregat i ručni projektor. S time su on i dr. Chloupek odlazili u najudaljenija sela koja nisu imala struje i prikazivali su filmove o zdravlju, zaštiti od zaraznih bolesti, a ponekad i taj naš film. U to vrijeme film još nije bio poznat ljudima pa su se često smijali ili čak i plašili nekih scena jer su film vidjeli prvi puta u životu.“

Liječnik iz Iraka je pitao: „Jeste li dobili kakav honorar za te uloge u filmu?“

Mama Marija je odgovorila: „Dobili smo stakleni servis za vino – jednu litrenicu i šest čaša. To nam je za uspomenu i ništa više.“

Tata Josip je nastavio: „Poslije rata, 1960. god., ovaj film je prikazan na Festivalu dokumentarnog filma u Italiji, u Firenci i osvojio je prvu nagradu. Uz tu nagradu Higijenski zavod dobio je novac, ne znam koji iznos, ali je od toga 10 studenata medicine dobilo stipendije. Nama je to bilo drago jer smo vidjeli koliko su liječnici pomogli Mraclinu. Poslije rata Mraclin ionako nije više ništa dobio jer nije bio ‘boračko’ mjesto.“

Liječnik iz Kenije je postavio pitanje: „Ima li još živih ljudi koji su glumili u tom filmu?“

– Od odraslih nema, samo mi. Ima onih koji su bili djeca kada se snimalo, kao npr. Tonča Galeković, ali ne znam koliko se on sjeća snimanja filma  – odgovorio je tata Josip.

Scena iz filma Jedan dan u turopoljskoj zadruzi; Marija Zrnčić, mlada snaha, bere kuhilo u vrtu

Liječnik koji je sa specijalizantima došao u ime Higijenskog zavoda zahvalio je Mraclincima na dobrodošlici. Naglasio je da su ti filmovi koji su tada snimani o prevenciji zdravlja danas dragocjena povijesna dokumentacija onog vremena. Pohvalio je djelovanje dr. Štampara u našoj zemlji, ali i u cijelom svijetu i naglasio da je on čovjek koji je utemeljio javno zdravstvo za što je Mraclin najbolji primjer. Zahvalio je i gostima predstavnicima svih zemalja iz kojih su došli prisutni liječnici (Afganistan, Etiopija, Rusija, Tanzanija, Tajland, Sudan, Irak, Šri Lanka, Kuba, Jamajka, Liberija, Gana, Kenija, Zimbabve, Filipini).

Nakon male zakuske (domaće gibanice) napravljeno je nekoliko snimaka sa svim liječnicima koji su zadovoljno napustili Mraclin. Nažalost sliku nismo nikada dobili, ali imamo scene iz filma.

Scena iz filma Jedan dan u turopoljskoj zadruzi; Marija Zrnčić, mlada snaha se oblači

Doktor Andrija Štampar je neosporno obilježio Mraclin. Osim velike materijalne pomoći zaslužan i za prosvjećivanje ljudi iz naše zajednice zato Mraclin danas ima velik broj visokoobrazovanih ljudi. Mislim da dr. Andrija Štampar zaslužuje da mu se Mraclin oduži nekim trajnim obilježjem koje bi generacije podsjećalo na tog velikog liječnika i čovjeka.

Ovdje možete pogledati film “Jedan dan u turopoljskoj zadruzi”.

Prilog povijesti prezimena i obitelji Cvetnić

Književna večer održana krajem lanjskog rujna u Mraclinu, posvećena kostajničkom pjesniku Milivoju Cvetniću, bila je povod da se mnogi – ne samo mraclinski Cvetnići – zapitaju: je li u pitanju kakav rod, možda i razmjerno blizak?


Trebalo bi zagrabiti u stare knjige, prije svega župne arhive, da se dođe do pune istine, ali već iz onoga što je pri ruci dade se ponešto ustanoviti. Glavni izvor za cjelokupnu turopoljsku povijest jest, dakako neumorni zaljubljenik u naš kraj Emilij Laszowski i njegovo višesvešćano djelo Povijest plemenite općine Turopolja. Najraniji trag turopoljskih Cvetnića u dokumentima što ih je prikupio Laszowski datira iz 1520. gdje se Stjepan i Ladislav Cvetnić nalaze u popisu plemenitaša koji su na službi u dvjema fortifikacijskim objektima – Lukavcu i Medvedgradu. Krajem istog stoljeća, poznatog po burnim okršajima sa Turcima, među strijelcima i kopljanicima, braniteljima Siska, spominju se dva Cvetnića iz Dužica kod Siska.


Što je sa Cvetnićima u Mraclinu? U popisu mraclinskih plemenitaških domova iz 1632. godine još ih nema; tu su samo najstarije zabilježene mraclinske familije – Galekovići, Kovačići, Štubani, Kundići, Crnići, Kosi, Zrnčići, Šabarići… Ali u zapisniku Lucijskog spravišča 1746. Toma Cvetnić jedan je od dvojice mraclinskih sudaca, što bi trebalo značiti da se obitelj već na neki način smatra starosjedilačkom.


No, iz XVI. stoljeća stiže još jedna enigma. Obitelj Cvetnić, naime, 13. kolovoza 1553. godine dobiva plemstvo od strane Ferdinanda I., prvoga Habsburga koji kraljuje Hrvatima. Ali gdje žive ti Cvetnići? Petorica braće – kojima se  zbog zasluga u ratu i miru titula dodjeljuje poimence (Fabijan, Ivan, Blaž, Luka i Franjo) – građani su varaždinski. Jesu li u Varaždin došli iz Turopolja, pa se poslije vratili u sastav turopoljske plemenitaške zajednice? Tko zna. Spomenimo samo da se izvornik Ferdinandove povelje (donja ilustracija) čuva u jednom slovačkom arhivu gdje ga je pronašla dr. sc. Sanja Cvetnić.

I, da ne zaboravimo, što se kostajničkih Cvetnića tiče, gđa Stela Cvetnić Radić, pjesnikova nećakinja, ispričala je da se prema svjedočenju njena djeda govorilo o turopoljskom porijeklu obitelji, koja se u Kostajnicu “priženila” došavši iz Lijevih Štefanki.

Rodio se Nikola Križanić

Titulu najmlađeg Mraclinca danas u 13.59 h preuzeo je Nikola Križanić. Rođen je u Općoj bolnici “Dr. Ivo Pedišić” u Sisku, težak 4155 g, dug 55 cm. Sretni roditelji su Ivana i Filip, a najnestrpljiviji da ga dočekaju svakako su sestra Petra i brat Ivan.

Mraclin i dalje bez vode, osigurane cisterne

Zbog kvara na cjevovodu, Mraclin je i dalje bez vode, ili sa slabim pritiskom vode. VG Vodoopskrba d.o.o. je osigurala cisterne s pitkom vodom za naselja u kojima još nije uspostavljena normalna opskrba. U Mraclinu cisterna sa pitkom vodom bit će kod Društvenog doma od 18.00 do 18.30 sati. Popravak kvara očekuje se do kraja dana, javljaju iz Stožera.

I u ovoj situaciji podsjećamo na nužnost poštivanja svih mjera koje su donesene radi sprječavanja širenja zaraze Koronavirusom. Budite odgovorni, čuvajte sebe i druge….