Sveti Martin je očito veliki frajer. Staviti iliti poredati četiri jedinice u nizu i za to nikome ne odgovarati – to mogu samo veliki. Jedanaestog studenog. Započeli smo s ‘visinskim pripremama’. Cijeli život se borimo da dokažemo svoju umjetničku supremaciju, a Martin je zgazio pa i uništio mnoge oponente. Ostala je samo neutješna udovica ‘vinska mušica’ i razvojni put protkan osobnošću sljedbenika vina. Nije lako ni odolijevati jer neka su užasno skupa i ima ih puno. Odrasli ljudi trebaju sami rješavati svoje probleme. Kažu nam da mi pripadamo toj skupini. Osobno se vidim unutra, neki moji prijatelji također. Garantiraju. Prije dvije godine odlučio sam na duže vrijeme stati na loptu, prije tri i pol godine zaboravio sam zapaliti jutarnju cigaretu. Nastojim uživati u umnom miru i dobrom vinu. Nekome je Martin svaki dan, nekome je drag vikendom ili u posebnim prilikama.
Nismo se promijenili, samo smo postali ono što smo oduvijek bili iza zatvorenih vrata, zaustavili smo svoje misli na vrijeme. Život ti ponekad opali šamar koji nisi očekivao. Iz prikrajka, nečujno i za sitne pare. Zato čekamo Martinje. Ono je prilika za usavršavanjem sebe i svojih vještina. Posljednjih godina završavali smo na Podvornici, putem kao slučajno naletimo na dosta ‘krivina’, no bitno je da stignemo gdje želimo, dok se imamo komu i čemu vratiti. Svaki put ispočetka zalutamo malo u mislima, zabrinemo se oko nekih važnih i velikih pitanja, ali se uvijek vratimo sunčanoj strani ulice. Život je grub. Grubi smo i mi.
Za Martinje i u vrijeme njegovog trajanja tražimo butelju viška i pred jutro imamo pitanja više nego dijete kad krene u vrtić. Dobro nam je, kitimo se komplimentima i nijedno mjesto za stolom nije prazno. Vrsni majstori roštilja i kotla tješe nas neutješno da su sve sredili i kroz stanovito vrijeme bit će nam puno bolje u životu. Nisu nam mogli lagati o istini. Nisu htjeli. Bili smo si oduvijek dragi. Pred jutro nam se u pravilu sruši cijeli svijet. Pred očima ne vidimo ništa. Tu i tamo vrati nam se moć govora, u mislima miješaju se krugovi i boje, caruju nejasni obrisi. Narednog dana smo se vratili životu.
Kroz prljave igre društvenih mreža ‘protivnici Martina’ na ustaljeni način fabriciraju stavove, način razmišljanja, stil odijevanja i ino u potrazi za osobnim savršenstvom. Koje ne postoji. Za njih smo nitko i ništa. Prljavi nemoćni svati i tek povremeni zabavljači koje je netko nazvao glazbenicima. Koji sviraju po svojim notama i za svoje potrebe. Ali, baš nas briga. U naš uspjeh nitko ne vjeruje, ponekad ni mi sami. Osvrnuli smo se na sve ugrabljene prilike, riječi bačene na tipkovnicu, ispisane papire, emocije puštene u svijet. Pretvaramo se u mala srca, hranimo ih velikim iluzijama i na kraju hodamo slijepi pored svojih prijatelja. U ovakvom stanju raspoznajemo početak stvari, a potom dobijemo i njihov kraj. Uvijek nam pak nedostaje njihova suština. Više volim mačke.
I u ovim godinama, pomislimo, još uvijek smo oni isti. Za Martinje nemamo brigu da njome tjeramo veselje. Martinje može biti naše i svakodnevno i životno veselje. Taj jedan dan… Sve je ljepše kada je sve samo opušteno. Bez grča, bez očekivanja. U tom trenutku na tom mjestu s tim ljudima – uživamo u svakom trenutku više. Družimo se s ljudima, a ne sa pametnim telefonima, stupidnim serijama i lažnim razlikama. Za ‘vinskih’ dana na pamet nam padaju samo lijepe rečenice kojima znamo pohvaliti svijet. Nezrela ljubav kaže – volim te jer te trebam. Zrela ljubav kaže – trebam te jer te volim. Ljubav dolazi u papučama, ali kada odlazi trese vratima. Sveti Martin je veliki ljubavnik i veliki pjesnik. Za njegovih dana ne možemo vidjeti biće onakvo kakvo jest, nego onakvo kakvo nam se čini. Nekad nam se čini, nekad je to stvarno tak.
Dugo vremena nakon što je prošlo prvo i posljednje Martinje i nakon što su ‘isparile’ emocije hodali smo bez osjećaja i iz dana u dan zabijali smo si autogol. Nismo mi krivi što se više nikome ne da odjezditi u prvu slobodnu klet i napraviti dernek. Prigodni dernek. Nismo mi krivi što su zaboravljeni rituali naših predaka, što riječ lajt najčešće rabimo kada ističete ‘lajt-motive’ stupidnih serija, kao da ikakvog ‘lajta’ tamo ima? Nismo mi krivi što dame biraju na kraju. Nekada pogriješe. Nekada pokleknemo. Padamo. Dižemo se. Uvijek fino i sa stilom. Krivo je more.
Ali, dame to ne govore. Ljudi griješe. Bitno je uvijek vratiti se na pravi put. Možda se to i događa u rijetkim slučajevima. Tak to ide, ne. U vremenu koje ne ostavlja puno prostora za osjećaje. Noga vre sama beži…