Podijeli
Foto: Vitomir Štuban

Dva smo dana svadbovali, ponedjeljak nas je, s pravom i po zaslugama, dočekao prepun kišnih kapi. Jer uopćeno je i  svima znano da sve što je lijepo – kratko traje. U nedjelju nam je bilo malo muka od stalnog ljuljanja, ali svima nam je jasno da mirno more nikada nije iskovalo pravog mornara, pa tu pronađemo nit utjehe. Imao sam drukčiji scenarij za ovaj tjedan, no Bablje ljeto je nestalo jednako brzo kako je i došlo, odnijelo one prave boje jeseni i natjeralo me da radim druge planove. Postoje ljudi kojima ide sve po planu. Ja nisam taj.

Negdje u subotu oko iza dva, barem mi se čini da je tako bilo, ‘ubili’ smo se na Zenica blues. Tri minute, ali kvalitetne, sasvim dovoljno. A onda je Rođo posjetio dežurne, krenulo je sa Halidom i Miroslavom, naprosto teško je u to doba noći i u pripadajućem raspoloženju svirati baš Radetzky marš, Led Zeppelin, Azru, Hendrixa ili na Na lijepom plavom Dunavu. Jutro nam je žestoko zamirisalo na domaću gibanicu z makom, sjajni gulaš i ‘cukorovo vino’ golicali su tamo gdje treba. Nakon tolikih godina oženio se jedan Štuban. E to je trebalo dočekati i doživjeti. Hvala ocu, hvala majci; Magdalena i Nikola sretno Vam bilo!

Sivi, nedovršeni, oronuli i tužni oblak dočekao nas je ovoga jutra, ponudio nam je drugu krajnost, pa sad ti zrači optimizmom i vjeruj u bolje dane. Čuvajte se ponedjeljka! To je dan kada ljudi na vas najviše navaljuju, kad se poslovi javljaju sa svih strana. To je, često, dan prenagljenih zaključaka i suviše brzih odluka. Dan koji je tek idealna prilika za zaskočiti poznanika i trgnuti nešto ‘malo sa šanka’, pa se sjetiti poveznica između prošlosti i budućnosti, i ako me netko može kupiti na prvu – neka to i učini. Često nas zavaravaju nekim neobjašnjivim premisama u tim svakodnevnim razgovorima. Upru prstom u koncept sreće i tvrde da je to poimanje nešto nestvarno, da se događa samo izabranima i sasvim neočekivano upadnu u zamku vlastitih predrasuda. Njima koče jedino svoj napredak. Četvrtina Kulmerovih dvora? Nemojte, molim vas, ne ovoga jutra… Ne ni onog iza, ne…

Foto: Ema Cundeković

Dragi su mi ljudi koji vjeruju u neke nove početke. Bezvremenski svjedoci klase optimist. Oni i danas vjeruju da nam odabrani mogu izliječiti gard i da smo zajedno sposobni – svemu usprkos – prihvatiti činjenicu da postajemo hrpa bez smisla i bez strukture. I lajemo na zvijezde; danju, u neka poslijepodneva, u gluho doba noći, uvijek lajemo, zavijamo i kitimo se optimizmom svih fela. Dobroćudno prepričavamo, šapućemo na uho dok besciljno hodamo tim njihovim pločnicima, iza teških drvenih vrata više ne nalazimo draga lica, osjećaj za vrijeme se sasvim poremetio. Gazi nas sat. Mjere nam otkucaje, minute, ure i navike, tješe nas da imamo samo jednu, baš tu opciju. I nema drugih. Nema. Netko u svojoj tragediji od života uzme bocu, netko kocku, netko špagu. Netko četvrtinu Kulmerovih dvora. Nastojim uzeti osmijeh. Ništa ne košta.
Sloboda je jedan od najdivnijih osjećaja koje obožavamo jesti velikim žlicama. Opija nas i ispunjava, čini hrabrim i snažnim, moćnim i nježnim. Sloboda da budemo to što jesmo, i malo više od toga baš to! Sloboda da svaki dan nosimo plavo ako nam se nosi. I u ljubavi je najvažnije kada vaše slobode zajedno kliknu.

Foto: Vitomir Štuban

Vikend je brzo prošao. Doslovno smo s petka došli do ponedjeljka pitajući se gdje su bili subota i nedjelja. Vikend je bio predivan. Toliko smo tulumarili da smo shvatili da ga zapravo nismo ni imali. Ponedjeljak je opet ponudio jutro.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here