Na┼ía su sje─çanja ne┼íto na ┼íto ne utje─Źemo svojom voljom. Ne postoji “save” na koji mo┼żemo svjesno utjecati. Svatko od nas ima neke trenutke, koji izrone ni─Źim izazvani, po kojima pamtimo neka mjesta, ljude ili doga─Ĺaje. Meni su danas izronile mraclinske ograde. One drvene. Te su ograde imale svoje ukrase. Ne lavlje glave. Ne elektromotore. Oni su do┼íli kasnije. Te su ograde bile “nakin─Ĺane” vedricama i bokotima. Ograda je bila su┼íilica za mlije─Źni pribor. 

Mraclin je imao mljekaru u koju se svako jutro i svaku ve─Źer nosilo mlijeko. U bokotima. A da bi mlijeko do┼ílo u bokote, krave je trebalo podojiti. Za to su slu┼żile uvje┼żbane ┼żenske ruke i vedrica. Nakon isporuke mlijeka, ┼żene su to sve oprale i nataknule na ogradu na su┼íenje. To je bilo dio svakodnevice i dio eksterijera gotovo svakog mraclinskog dvori┼íta. 

Pamtim miris mljekare. Kiselkast i vla┼żan pod klizav, od mlije─Źnih masti koje se hladnom vodom nisu dale isprati. Pamtim i velike kante u koje se sve to mlijeko ulijevalo i velike plahte papira u kojem je vo─Ĺena evidencija mljekarica i predanog mlijeka. Te radnje, koje su bile dio rutine mraclinskih doma─çinstava, osiguravale su redovni dotok novca svaki mjesec. 

Re─çi da je tada teklo med i mlijeko bilo bi previ┼íe. Ali da je teklo doma─çe mlijeko, gusto, toplo i pjenu┼íavo nakon podoja – je.