Berba u Kravarskom 1971. godine

Berba gro┼ż─Ĺa u Mraclinu je oduvijek bila va┼żan doga─Ĺaj. Danima prije prali su se lajti, pripremale ba─Źve, ─Źistili podrumi. U rano jutro, dok je jo┼í rosa pokrivala trsove, kretalo se konjima i kolima prema Goricama. Uzbu─Ĺenje zbog vo┼żnje na kolima nije umanjivao strah od bunskog brega na koji se trebalo znati popeti konjskom zapregom. Samo iskusni ko─Źija┼íi znali su to odraditi bez opasnosti za bera─Źe u kolima.

Skupila bi se cijela familija i bili su to pravi mali praznici posve─çeni plodu trsovom, koji je na svoj slatki i mirisni na─Źin uzvra─çao svu brigu, trud i kaplje znoja ulo┼żene tijekom godine. Dovikivanje s brijega na brijeg, me─Ĺusobne po┼íalice i dosko─Źice, bile su sastavni dio tog bera─Źkog ┼ítimunga. U kolima se vozilo “bra┼íno” koje je zapravo bilo hrana za bera─Źe. Suhi sir, ┼íunka, pohanci, svega u izobilju. I sve je imalo poseban tek. Naravno da se na┼ílo i rakije i lanjskog vina za okrijepu neumornim bera─Źima. Kako se berba zahuktavala, tako je krenula i pjesma. “Dolinom se ┼íetala, djevoj─Źica mlada, rosno cvije─çe birala, plakala od jada…”, pjesma koju je moj deda pjevao u svim prilikama, pa i u berbi. 

U sumrak bi se vra─çali doma, uz obavezno stajanje u bertije na Male Bune, za popiti putnu za kraj berbe. Zahvalilo se Bogu na jo┼í jednoj rodnoj i plodnoj godini, na punim lajtima “zgre┼ítvanog” groz─Ĺa koje je ve─ç zapo─Źelo proces pretvaranja u mlado vino, a sve po onoj ljudskoj: gro┼ż─Ĺa koliko Bog da, a vina koliko ja ho─çu.

Foto: arhiva Slavice Kos ─îikove